Nećemo valjda ostati jedini: Dok BiH slavi 16. mjesto, još jedna država osvaja prvu medalju na ZOI

Još jedna zemlja uspjela je ostvariti ono o čemu Bosna i Hercegovina dugo sanja kada su u pitanju Zimske olimpijske igre i Olimpijada općenito.

Na aktuelnim Zimskim olimpijskim igrama Milano Cortina 2026 ispisana je historija Gruzije.

Ova država konačno je stigla do svoje prve medalje ikada na ZOI.

Nakon čak 32 godine učestvovanja na ovom velikom takmičenju, stigla je nagrada.

Za historijski uspjeh zaslužni su Anastasiia Metelkina i Luka Berulava.

Oni su osvojili srebrnu medalju u takmičenju sportskih parova u umjetničkom klizanju.

Njihov nastup oduševio je publiku u Milanu, ali i sudije koje su na kraju nagradile njihov program.

Tako su Metelkina i Berulava svojoj zemlji donijeli medalju koja će zauvijek ostati upisana u historiju.

Gruzija je do sada redovno nastupala na Zimskim olimpijskim igrama.

Njihov prvi nastup zabilježen je još na Zimskim olimpijskim igrama Lillehammer 1994.

Od tada pa sve do danas nisu uspjeli osvojiti niti jednu medalju, sve do ovog trenutka u Italiji.

Njihov srebrni rezultat predstavlja najveći uspjeh gruzijskog zimskog sporta.

Zlatnu medalju u ovoj disciplini osvojili su naravno favoriti.

Riječ je o japanskom paru Riku Miura i Ryuichi Kihara. Oni su još jednom potvrdili status najboljih na svijetu.

Ipak, noć u Milanu ostat će upamćena po Gruziji jer je ova zemlja konačno stigla do svog prvog olimpijskog odličja na ZOI.

Dok s druge strane, u Bosni i Hercegovini i dalje vlada onaj dobro poznati, "zadovoljavajući" mentalitet gdje se kao veliki uspjeh slave 20. i neka mjesta, umjesto da se postavljaju ozbiljni ciljevi i standardi koji bi vodili ka borbi za medalje.

Godinama slušamo iste priče o "teškim uslovima", "nedostatku sredstava" i "maloj državi", dok sportisti treniraju bez adekvatnih uslova i finansijske podrške.

Istovremeno, nadležne institucije se redovno sjete olimpijaca tek kada treba napraviti zajedničku fotografiju nakon plasmana ili poslati čestitku na društvenim mrežama.

Sistemske podrške gotovo da i nema, strategije razvoja sporta ostaju mrtvo slovo na papiru, a budžetska izdvajanja su često simbolična kada se u obzir uzmu troškovi tih sportista.

U takvom ambijentu, uspjesi dolaze isključivo zahvaljujući individualnom odricanju sportista i njihovih porodica, a ne kao rezultat ozbiljne državne politike.

Za razliku od zemalja koje planski ulažu u sport i stvaraju sistem koji proizvodi medalje, Bosna i Hercegovina i dalje funkcioniše po principu improvizacije.

Zato nas ne treba čuditi što druge države nakon nekoliko decenija stignu do historijskih medalja, dok se kod nas i dalje vodi rasprava o tome da li je 16. mjesto zapravo "uspjeh vrijedan slavlja".