Emotivno pražnjenje · Riječ, dvije...

Ne, nije ovo tekst o tome kako izbacujemo negativno iz sebe. Nije ovo ono kad se skupi previše gorčine pa mora negdje izaći. Ne mislimo na to emotivno pražnjenje.

Ovo je nešto drugo.

Ovo je kada iz tebe izađe sve. I dobro i loše i ono što nisi ni znao da nosiš. Čisto. Bez filtera. Bez kontrole.

Bosna i Hercegovina je prošla. Preko Velsa. Na penale. Onako kako samo mi znamo, da te slomi, pa sastavi, pa opet slomi, pa te na kraju ostavi bez daha.

I nije to pobjeda. To je stanje.

To je onaj trenutak kada više ne znaš da li si sretan ili samo umoran od čekanja da se jednom desi nešto ovako.

Jer mi ne slavimo golove kao drugi. Mi ih osjećamo.

Kada je Edin Džeko pogodio za 1:1, to nije bio samo pogodak. To je bio refleks. Kao kad te nešto presiječe kroz tijelo pa ne znaš da li te boli ili ti je lakše.

To je bio on.

Onako kako ga znamo godinama. Bez pompe, bez priče, samo trenutak i lopta u mreži. Kao da kaže: “Evo vam još jedan od mene. Još smo živi.”

I onda penali. To nisu obični udarci. To su presude.

Svaki put kada igrač krene prema lopti, ti u sebi već odigraš sve moguće scenarije. Promašaj. Gol. Razočaranje. Ludilo. Sve u par sekundi.

I onda čekaš. Ne zbog rezultata. Nego zbog sebe.

Zbog onog u tebi što godinama skuplja reprezentacija. Svaki promašaj, svaki poraz, svaka nada koja se nije desila.

I kada je završilo. Nije bilo tiho. Puklo je.

Eruptiralo je iz svakoga. Suze, vrisak, deranje, zagrljaji sa ljudima koje možda i ne znaš. Ulice, stanovi, kafići, sve je disalo isto. Niko više nije kontrolisao ništa.

Plakalo se od sreće. Onako iskreno, bez srama.

I negdje u svemu tome, spontano, kao da je uvijek tu čekala svoj trenutak, krenula je pjesma koja nikog ne ostavlja ravnodušnim:

“Poljem se širi miris ljiljana...”

Nije službena himna. Ali jeste naša. I tu noć je zvučala glasnije nego ikad.

To je emotivno pražnjenje.

Ne ono kad izbaciš loše iz sebe. Nego kada te dobro slomi.

Kada te pobjeda zaboli jer si je predugo čekao.

Kada shvatiš da ti je stalo više nego što si sebi htio priznati.

I možda smo baš tu najviše dobili. Ne prolaz. Ne penal seriju. Nego dokaz da još uvijek možemo osjetiti.

Bez rezerve. Bez kalkulacije. Bez onog “vidjet ćemo”.

Samo iskreno i samo naše.