Babuka, povedi nas · Riječ, dvije...

Svanuo je utorak. Dan odluke, dan kada će momci koji predstavljaju Bosnu i Hercegovinu imati priliku da ispišu historiju. Njihova imena da se za sva vremena zabilježe.

Kažu da svi putevi vode u Rim, večeras i ne baš. Večeras i Italijanima svi putevi završavaju u Zenici. Dug i dalek put za obje reprezentacije koje su propustile dva prethodna Mundijala. Kako bi se reklo, pravi makadam.

Bosna i Hercegovina je u fazi smjene generacija već par godina, ali je ta smjena svoj finalni smisao dobila dolaskom Sergeja Barbareza i njegovih saradnika na čelne pozicije reprezentacije.

Brojni igrači su "preko noći" odlučili da žele braniti boje reprezentacije Bosne i Hercegovine. Razlog? Povjerenje, data riječ i emocija koju sasvim sigurno i nepogrješivo najbolje mogu prenijeti upravo Barbarez ili Emir Spahić ili bilo ko ko je sada u A selekciji.

U bh. fudbalu stanje sigurno nije najbolje, vjerovatno nikada neće ni biti sve potaman, ali ovo je jedinstvena prilika da se otklone problemi na više nivoa. Momci vi večeras možete riješiti apatiju ovog naroda barem do ljeta, to nije breme na leđima, već jasna poruka gdje i kuda ovo sve vodi.

Vodi do toga da više nikome nije svejedno. Sigurno svi znate jednu osobu koja je u prethodnih pet do deset godina rekla, ma neću da ih pratim, gube, ne trude se ne bore se i neke slične izgovore.

Usudite se pa pokušajte pronaći osobu koja večeras neće gledati utakmicu, bilo uživo ili kraj malih ekrana. Usudite se i nađite nekoga ko će reći da mu nije stalo ili da mu je svejedno kako će biti. To je zapravo najveća pobjeda Sergeja Barbareza i ovih momaka.

Pobjeda nad apatijom je u naciji najteža za postići. U toj mjeri da je teško raspoznati i pronaći razloge takvog stanja društva. Nakon Velsa, kao da nije bilo tužnih. Kao da su i oni sve svoje probleme i nedaće bar na kratko zaboravili i bili sretni zbog svoje domovine.

Znate šta je najbolja stvar u vezi njih? Tek su počeli. Narednu čitavu deceniju, pratimo i gledamo magiju Kerima Alajbegovića i Esmira Bajraktarevića, gledamo u kakvu igračinu izrasta Tarik Muharemović, a tu je i Nidal Čelik, koji sve češće briljira u dresu Lensa. Dedić je "već ostario", iako ima i on svojih deset godina ispred sebe, a lista talenata koji tek dolaze se nastavlja i sa Košpom, Malićem, Jakupovićem i brojnim drugim.

Zmajevi liče na ekipu koja ima glavu i rep i koja će u svakom momentu moći prepoznati šta napraviti na terenu i koja će držati narod u Bosni i Hercegovini gladnim i željnim uspjeha.

Fudbal je nepredvidiv, ali ako bar nešto jeste istina, onda je to da "bubamara" najbolje pamti. Nadam se da je večerašnja "bubamara" zapamtila koliko nepravde i nesreće je ova zemlja i njeni fudbaleri prošla u prošlosti. Najveća asocijacija svima je offside protiv Nigerija, ali ta lista bi sezala do samih početaka reprezentacije.

Pred meč protiv Velsa, objavili smo tekst "Igrajte za narod i domovinu". Isti recept se može prepisati i večeras, ali ne u smislu stavljanja pritiska na ove mlade momke. Učinili ste nas ponosnim već, ali se otvorila historijska prilika da se ovo pamti.

Na kraju, ako je neko zaslužio svoj posljednji ples na Svjetskom prvenstvu, to je onaj čovjek sa kapitenskom trakom. Edin Džeko je na jučerašnjoj press-konferenciji po ko zna koji put pokazao da je vjerovano veći van terena, nego na terenu.

Njegova jednostavnost ili kako bi mlađe generacije rekle "aura" je zaplijenujuća, te neće se Edin začuditi ako se i nakon njegove karijere budu rađali novi Edini. Jasno je svima po kome su dobili ime.

Babuka, povedi nas.