Svjetski prvak šokirao otkrićem: "Tonem u tišini, u mom životu mi se ništa ne sviđa"

U odlomcima koji su procurili u javnost, jasno se vidi da prelazak iz profesionalnog sporta u „normalan život“ za njega nije nimalo jednostavan.

Radi se o knjizi u kojoj Mandanda opisuje svoje dane nakon završetka karijere, a ton je daleko od glamura na koji su navijači navikli. Umjesto stadiona, trofeja i velike buke, sada dominiraju tišina, rutina i osjećaj praznine.

U jednom od najzvučnijih dijelova, Mandanda iskreno priznaje da mu se trenutno „ništa u životu ne sviđa“, što je rečenica koja je šokirala mnoge navijače.

Nekadašnji reprezentativac Francuske i svjetski šampion iz 2018. godine opisuje kako su mu dani postali gotovo identični - bez obaveza koje su godinama određivale ritam njegovog života. Treninzi, utakmice, putovanja i pritisak rezultata zamijenjeni su tišinom i sporim protokom vremena.

„Posljednjih nekoliko sedmica vrlo malo toga je imalo okus. Jul je, sam sam, vruće je, prozor je poluotvoren, Rennes usred ljeta. Ljuljam se poput njihala. Moji su dani beskrajni i prazni. Prazni od energije. Prazni od smisla. Je li to stvarno ta mala smrt? Ne ide mi dobro. Ne radim ništa, apsolutno ništa. Pa, jutros sam igrao padel s prijateljem... On ima posao. Šta ću postati? Šta radim sa svojim životom, sa svojim danima? Tonem u tišini. Nezaposlen sam, ležim na kauču, a da uopće ne znam što čekam, a da ne znam što želim. Ne želim ništa", između ostalog je napisao Mandanda.

„Što je uopće moje igralište? Kauč? Kuća? Koračanje naprijed-natrag? Što sam ja, ko sam ja? Što sam uopće sposoban učiniti nakon dvadeset pet godina na najvišoj razini? Nemam raspored, ritam, sastanke, ništa. Katastrofalno je, vidim sebe odozgo... Ništa mi se ne sviđa u mom životu trenutno. Mislim da sam nesretan. Ili barem izgubljen. Nemam orijentaciju. Više nemam svoja dva gola ni utakmicu ispred sebe. Više nemam svlačionicu, kapitensku traku, poglede, riječi, šale, suigrače, naše kafe, timske razgovore, trening kampove, avione, specifične treninge, video, poluvremena, oštra dodavanja."

"To je to, to je to: osjećam se beskorisno. Jučer je bio užasan dan. Nisam apsolutno ništa radio, do te mjere da sam izgubio pojam o danima, poput ljetnog odmora kada svi na kraju izgledaju isto. Nije išlo dobro. Možda sam se mogao drugačije nositi s ovim završetkom. Možda sam to mogao predvidjeti. Te su mi misli jednostavno pale na pamet, bez ikakvih jasnih odgovora.

Podrška i savjeti kolega u teškom periodu

Guillaume (Hoarau) razumio je sve što osjećam, budući da je i sam prošao kroz isto prije tri godine, nakon što je završio karijeru. Taj osjećaj beskorisnosti, taj osjećaj praznine, tuga, ljutnja, neaktivnost... Sve je razumio. Pričao mi je o drugim igračima koji su se upravo umirovili i koji se također bore sa situacijom. I ne bilo kakvi igrači, ali radije ih ne bih imenovao; svako se s tim nosi na svoj način i može o tome pričati ako želi. I njima nešto nedostaje, dosadno im je. Osjećao sam se manje usamljeno, bilo je gotovo utješno. Guillaume mi je savjetovao da napravim plan za sebe, da postupno pokrenem stvari, da si postavim ciljeve čak i ako su potpuno drugačiji od onih koje sam imao prije. To je i učinio kako bi prebrodio ovo teško razdoblje.

Fizički i mentalni izazovi nakon sporta

Dobio sam tri ili četiri kilograma i to više nije prihvatljivo. Kad ništa ne radim, sklona sam jesti, piti gazirana pića - loša kombinacija. To je pravi začarani krug: manje izlazim jer ne želim da me ljudi vide ovakvog. Izoliram se. Kad se probudim, u ogledalu vidim tamne krugove ispod očiju. I tako dalje... Prešao sam s dvadeset pet godina pomno isplaniranog svakodnevnog života na... ništa. Nema rasporeda, nema ritma. Osjećaj praznine je nekih dana užasan... Sedmice su vrlo slične. Da, ali barem ih malo po malo ispunjavam. Prisiljavam se da ustanem ujutro, namećem ritam, raspored, koliko god on još bio lagan. Izvlačim se koliko god je to moguće iz usamljenosti, prežvakavanja, praznine i besmisla", poručio je Mandanda.

On već razmišlja o novim koracima, edukaciji i mogućem ostanku u fudbalu kroz druge uloge, ali priznaje da proces prilagođavanja nije lagan i da je to faza u kojoj se još uvijek traži.

Priča Stevea Mandande tako otvara jednu širu sliku, onu o sportistima koji nakon velikih karijera ostaju sami sa sobom, bez buke stadiona i adrenalinа koji ih je godinama držao na vrhu. I upravo tu počinje njihov najteži meč.