Bolno koljeno spriječilo najveću karijeru

Nema mnogo igrača u istoriji najvažnije sporedne stvari na svijetu koji nisu igrali fudbal, oni su se igrali fudbala. Ronaldo je bio jedan od njih. Neću pretjerati ako kažem da je brazilski debeljuco bio jedan od najboljih napadača svih vremena, rame uz rame sa Alfredom di Stefanom, Diegom Maradonom ili Johanom Cruijffom. Još da nije bilo silnih povreda, Ronaldo bi danas sigurno sam stajao na postolju najboljeg od najboljih.

Karijeru je počeo 1993. godine, kada je obukao dres brazilske ekipe Cruzeira. Međutim, nakon samo 14 odigranih utakmica za ovu ekipu, u kojima je postigao 12 golova, skrenuo je na sebe pažnju skauta holandske ekipe PSV-a iz Eidhovena, koji su javili u centar Philipsa da su otkrili novog Romarija. Dijelom su se prevarili. Ronaldo nije bio novi Romario. Bio je mnogo bolji od svog slavnog predhodnika.

U PSV je stigao već naredne, 1994. godine i odmah je pokazao zašto je doveden. U dvije sezone na Philips Areni Ronaldo je odigrao 46 utakmica i, pazite sad, postigao 42 (?!) gola, a prosjek mu je bio za nijansu manji od gola po utakmici! To, naravno, nije moglo promaći velikim evropskim klubovima koji su jednostavno poludjeli za sjajnim napadačem, a najkonkretnija je bila Barcelona, pa Ronaldo 1996. godine seli na Camp Nou.

Fenomenalnu statistiku nastavio je i u Kataloniji. Iako je u dresu Barcelone proveo samo jednu sezonu, to je bilo više nego dovoljno da na Nou Campu ostavi trag. Kako i ne bi ostavio trag kada je u 37 utakmica dao 34 gola, a njegovi driblinzi i danas su domaća zadaća igračima. U Barceloni su odugovlačili sa njegovim novim ugovorom, a to je iskoristio Inter, koji je za 19 miliona funti (tadašnji rekord) doveo Ronalda na Giuseppe Meazu.

Kada je 1997. godine prešao u Inter, svi su očekivali nastavak ubojite serije. Na Svjetskom prvenstvu 1998. godine je briljirao, ali samo do finala. Pod do danas nerazjašnjenim okolnostima, Ronaldo se razbolio uoči finala sa Francuzima, koji su na Stade de Franceu razbili Brazilce sa 3:0. Ipak, Ronaldo se potom vratio u Inter, gdje je nastavio zlostavljati protivničke golmane.

Tako je i bilo sve do kobne utakmice sa Lecceom, 21. novembra 1999. godine. Ovaj datum se slobodno može službeno uvesti u knjige kao datum kada je osakaćena jedna od najvećih fudbalskih karijera ikada. Ronaldo je u tom susretu povrijedio koljeno, a ta će ga povreda pratiti do kraja karijere. Na teren se vratio nakon pet mjeseci, 12. aprila 2000. godine, u utakmici Kupa Italije sa Laziom. Na terenu je proveo sedam minuta, prije nego što je obnovio povredu zbog koje je nakon toga obavio dvije operacije i bio odsutan mjesecima sa terena.

Ipak, vratio se na Svjetsko prvenstvo 2002. godine i sa svojom reprezentacijom Brazila osvoji naslov najboljih na svijetu.

Početkom ovog vijeka, u Madridu se krenula sa stvaranjem originalnih Galacticosa, a veće zvijezde od Ronalda nije bilo. Predsjednik Reala Florentino Perez iskeširao je 39 miliona za Ronalda i madridska avantura mogla je početi.

U svom debiju u dresu Reala Ronaldo je postigao dva gola i odmah nagovijestio da nije zaboravio zabijati. U svojoj prvoj sezoni u dresu Reala postigao je 23 gola, te je osvojio naslov prvaka Španije, ono što mu nije pošlo za rukom kada je bio član Barcelone. Naredne je sezone postigao 24 gola i bio najbolji strijerlac Primere, ali su ponovo uslijedile povrede i prvi znaci problema sa debljanjem, ono što ga je kasnije pratilo do kraja karijere.

Tadašnji trener Reala Fabio Capello sve je manje vjerovao Ronaldu, a kada je iz Manchester Uniteda stigao Ruud van Nistelrooy, to je bio i definitivan znak da je došlo vrijeme novog rastanka. Ronaldo je potom, 18. januara 2007. godine, potpisao za Milan u transferu vrijednom 7,5 miliona eura. 

Međutim, na San Siru je samo na trenutke mogao ponuditi svoju magiju. Uveliko načet povredama, godinama i salom, Ronaldo je odigrao 20 utakmica za Rossonere u kojima je postigao devet golova. Već naredne sezone odluičio se vratiti u domovinu, u redove Corinthinsa, gdje je donekle došao sebi i dao podsjetiti na stare dane. Odigrao je 31 utakmicu za brazilski klub i postigao 18 golova, a onda je u ponedeljak 14. februara 2011. godine, i službeno odlučio prestati sa aktivnim igranjem fudbala. 

U penziju Ronaldo odlazi kao jedan od najvećih napadača svih vremena. Drži rekord po broju postignutih golova na Svjetskim prvenstvima, uključujući i dva finalu SP-a 2002. godine. Svoju prvu Zlatnu loptu (Ballon d'Or) je osvojio 1997. godine sa samo 21 godinom, a isto mu je pošlo za rukom i 2002. godine. Zajedno sa Zinedinom Zidaneom je jedini igrač u istoriji koji je čak tri puta proglašavan najboljim svjetskim fudbalerom čak tri puta. U izboru FIFA-e uvršten je u idealni tim svih vremena, gdje je u napadu zajedno sa Cruijffom...

Da ga nije gotovo kroz cijelu karijeru pratila hronična povreda koljena, Ronaldo bi bez ikakve sumnje bio najbolji napadač svih vremena.