Phil iz Liverpoola zbog BiH promijenio život, sanja dolazak u Sarajevo: "Kada sam vidio Džeku..." · Intervju

Dok su neki u Bosni i Hercegovini odustajali od Zmajeva, na drugom kraju Evrope događala se priča koja zvuči gotovo nevjerovatno.

U Liverpoolu živi Phil Richman. Nema bosanske korijene. Nema porodicu u Bosni i Hercegovini. Nikada nije živio ovdje, niti je ranije imao posebnu vezu s našom zemljom. Prije ovog Svjetskog prvenstva, priznaje, o Bosni i Hercegovini znao je vrlo malo.

Danas je situacija potpuno drugačija. Njegova soba prepuna je zastava Bosne i Hercegovine. Zidove krase dresovi i šalovi Zmajeva, police su ispunjene suvenirima, a on i njegova partnerica prije svake utakmice reprezentacije priređuju pravi mali praznik. U šali su svoj dom nazvali "Bosanska ambasada".

A sve je počelo sasvim slučajno. Phil priznaje da Bosna i Hercegovina uopće nije bila reprezentacija koju je planirao pratiti. Njegovi bliski prijatelji dolaze iz Ukrajine, pa su tokom kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo on i njegova partnerica odlučili pružiti podršku upravo toj reprezentaciji.

"Gledali smo njihove utakmice protiv Francuske, Islanda i Azerbejdžana. Nadali smo se da će izboriti plasman na Svjetsko prvenstvo. Bio je to naš mali način da budemo uz prijatelje i pružimo podršku zemlji koja prolazi kroz veoma težak period."

Kada je Ukrajina ispala od Švedske u baražu, ostali su razočarani. Nisu ni slutili da će samo nekoliko dana kasnije pronaći novu reprezentaciju kojoj će potpuno posvetiti srce. U isto vrijeme Bosna i Hercegovina igrala je protiv Velsa.

"Živimo nedaleko od Sjevernog Velsa, pa nam je i ta utakmica bila zanimljiva. Uključili smo televizor taman na vrijeme da vidimo Edina Džeku kako postiže dramatičan pogodak za izjednačenje."

Bosna i Hercegovina je nakon toga slavila poslije izvođenja penala. Bio je to prvi trenutak kada su Zmajevi privukli njegovu pažnju.

Bosna mu nije bila potpuno nepoznata. Kao dugogodišnji navijač Evertona, dobro je pamtio Muhameda Bešića iz njegovih dana u Premijer ligi. Naravno, znao je i ko je Edin Džeko. Ali, kako kaže, sve je to bilo daleko od emocije koju danas osjeća prema Bosni i Hercegovini. Pravi preokret dogodio se tek nekoliko dana kasnije. Protiv Italije.

Phil kaže da postoji utakmica koju nikada neće zaboraviti. Ne zbog rezultata. Ne zbog senzacije. Nego zbog osjećaja koji mu je vratila.

"Gledati Bosnu i Hercegovinu kako pobjeđuje jednu od najvećih fudbalskih reprezentacija svijeta bilo je zaista inspirativno. Atmosfera na stadionu bila je nevjerovatna. Strast navijača, hrabrost igrača, intenzitet, borbenost i odlučnost da pobijede jednog od favorita podsjetili su me zašto sam se uopće zaljubio u fudbal."

Za njega fudbal nikada nije bio samo osvajanje trofeja.

"Fudbal je identitet. Otpornost. Nada. Zajedništvo. Bosna i Hercegovina je u toj utakmici predstavljala upravo sve to."

Kako je gledao igrače u plavim dresovima, imao je osjećaj da pred sobom vidi ekipu koja se ne predaje bez obzira na protivnika. Upravo tada počeo je istraživati više o Bosni i Hercegovini. O igračima. O ljudima. O kulturi. I malo po malo dogodilo se nešto što ni sam nije mogao objasniti.

"Podrška autsajderu vrlo brzo je prerasla u nešto mnogo dublje. Nismo izabrali Bosnu zato što je favorit. Izabrali smo je zato što je u nama probudila emocije."

Danas, kaže, kada Bosna i Hercegovina igra, osjećaj je potpuno isti kao kada igra njegova vlastita reprezentacija.

Na pitanje postoji li trenutak kada je shvatio da će Bosna i Hercegovina postati njegova reprezentacija, Phil ne spominje gol. Ne spominje penal. Ne spominje slavlje. Prisjeća se jedne sasvim drugačije scene. Pred kraj produžetaka protiv Italije.

"Edin Džeko bio je očigledno povrijeđen. Vidjelo se da trpi bolove, ali je i dalje predvodio ekipu dok su ga dvojica italijanskih defanzivaca pokušavala zaustaviti."

Taj prizor na njega je ostavio ogroman utisak. Prije mnogo godina i sam je bio kapiten svog fudbalskog tima.

"Odmah sam prepoznao pravo liderstvo. To nije bila samo kvaliteta jednog igrača. To je bio primjer koji daješ cijeloj ekipi."

Ali ono što ga je posebno osvojilo dogodilo se tek nakon posljednjeg sudijskog zvižduka. Uprkos svemu što je dao tokom utakmice, Džeko nije insistirao da upravo on izvodi penal. Prepustio je odgovornost saigračima.

"To me još više impresioniralo. Veliki kapiten ne mora uvijek biti heroj. Ponekad je najveći čin liderstva vjerovati ljudima oko sebe."

Phil kaže da je upravo tada pogledao svoju partnericu. Nije bilo potrebe da bilo šta govore. Oboje su znali da se nešto promijenilo.

"Onog trenutka kada je Bosna pobijedila na penalima, pogledali smo se i shvatili jedno. Od sada je Bosna i Hercegovina naš tim."

Bosanska ambasada" usred Liverpoola: 23 zastave, ćevapi i dani kada sve staje zbog Zmajeva

Ako danas uđete u dom Phila Richmana u Liverpoolu, teško biste na prvi pogled pomislili da se nalazite u Engleskoj. Plavo-žute boje nalaze se na gotovo svakom koraku. Na zidovima vise zastave Bosne i Hercegovine, police su ispunjene šalovima, dresovima i suvenirima, a tokom Svjetskog prvenstva njihov dom postao je toliko prepoznatljiv da su mu dali i posebno ime: "Bosanska ambasada".

"Zapravo je riječ o našoj radnoj i spavaćoj sobi, ali je tokom Svjetskog prvenstva potpuno promijenila izgled. Tu su zastavice svih 48 reprezentacija koje učestvuju na turniru kako vise sa plafona. Željeli smo odati počast svim učesnicima Mundijala."

Ipak, jedna reprezentacija posebno se izdvaja.

"Ne može se sakriti gdje je sada naše srce. Trenutno imamo čak 23 zastave Bosne i Hercegovine, uz šalove, dresove i razne suvenire koje smo prikupili otkako je sve ovo počelo."

Ono što je u početku bilo samo simpatična ideja vrlo brzo je postalo tradicija. U njihovoj kući dan utakmice Bosne i Hercegovine izgleda potpuno drugačije od običnog dana. Televizor je uključen od prve utakmice tog dana. Planovi se ne prave. Obaveze čekaju. Sve je podređeno Zmajevima.

"Kada igra Bosna i Hercegovina, sve ostalo jednostavno staje. Soba se ispuni plavom i žutom bojom, muzikom, fudbalom i emocijama."

Posebna tradicija postala je i priprema hrane.

"Uvijek pokušavamo pripremiti neko nacionalno jelo inspirisano jednom od reprezentacija koje tog dana igraju."

Naravno, Bosna i Hercegovina vrlo brzo je dobila posebno mjesto.

"Tokom Svjetskog prvenstva prvi put smo pravili domaće ćevape. Bio je to dobar prvi pokušaj, ali mislim da će Bosanci reći da još moramo učiti", govori kroz osmijeh.

Nije samo Phil "zaražen" Bosnom. Njegov otac, koji živi s njima, danas redovno prati reprezentaciju Bosne i Hercegovine.

"Moj tata je potpuno prihvatio cijelu priču. Gledao je svaku utakmicu Bosne u grupnoj fazi i zaista uživa pratiti ovo putovanje zajedno s nama."

Slično je i s prijateljima. Kaže da su u početku bili iznenađeni. Danas više nisu.

"Naši prijatelji znaju da je ovo odavno preraslo običnu podršku jednoj reprezentaciji. Uživaju gledati kako Bosanska ambasada raste, zastavu po zastavu."

Na pitanje jesu li zastavu Bosne i Hercegovine već okačili ispred kuće, kroz smijeh odgovara:

"Još nismo. Ali kupili smo potpuno novu zastavu za utakmicu protiv Sjedinjenih Američkih Država, pa možda poslije toga dobijete drugačiji odgovor."

Iako ga je Edin Džeko prvi privukao Bosni i Hercegovini, Phil kaže da ga legendarni kapiten nije osvojio onim po čemu ga većina pamti.

"Naravno da će ljudi pričati o njegovim golovima. On je jedan od najvećih evropskih napadača moderne ere. Mene nisu osvojili golovi."

Phil se ponovo vraća na utakmicu protiv Italije. Na povrijeđeno rame. Na kapitensku traku. Na način na koji je Džeko vodio ekipu.

"Imam 43 godine i nekada sam bio kapiten svog tima. Gledati nekoga ko je približno mojih godina kako i dalje predvodi svoju državu s toliko hrabrosti i odgovornosti bilo je zaista inspirativno."

Još više ga je, kaže, impresionirala odluka da prepusti izvođenje penala saigračima.

"To pokazuje koliko vjeruje ljudima oko sebe. Veliki lider ne mora uvijek biti u centru pažnje."

Tokom razgovora postavljamo mu pitanje koje vjerovatno zanima svakog navijača Bosne i Hercegovine. Šta je to što je on, kao stranac, odmah primijetio, a što možda ljudi u Bosni više ne cijene dovoljno? Phil pažljivo bira riječi.

"Ne želim govoriti Bosancima šta bi trebali osjećati. Oni su prošli sve uspone i padove s ovom reprezentacijom. Mi nismo. Ono što smo mi odmah primijetili jeste karakter ove ekipe."

Kaže da ga je upravo to osvojilo.

"Čak i protiv jačih protivnika Bosna igra hrabro, intenzivno i s vjerom. Nikada nemate osjećaj da su igrači unaprijed prihvatili poraz."

U tome vidi najveću snagu ove reprezentacije.

"Fudbal ne nagrađuje uvijek najveća imena niti najveći budžet. Nekada nagradi zajedništvo, karakter i vjeru. Mi vjerujemo da Bosna i Hercegovina ima upravo to."

Dok govori o budućnosti reprezentacije, jedno ime posebno izdvaja. Kerim Alajbegović. Mladi fudbaler ostavio je snažan utisak na njega.

"Njegov pogodak za mene je gol turnira. Nije to bio samo sjajan udarac. Kada je primio loptu, oko njega su bila trojica protivničkih igrača. Prvim potezom izbacio ih je iz igre, zatim driblingom prošao i četvrtog, stvorio sebi prostor i fantastično pogodio s distance."

Ali ono što ga je najviše impresioniralo nije sama završnica.

"Za osamnaestogodišnjaka, na najvećoj fudbalskoj pozornici, pokazati toliko mirnoće, samopouzdanja i mašte zaista je nevjerovatno."

Na kraju se nasmije.

"Možda smo sada već malo pristrasni, ali za nas je to gol turnira."

A onda dodaje rečenicu koja dovoljno govori koliko pažljivo prate svaki detalj.

"Čak je i ITV u Velikoj Britaniji taj pogodak opisao kao jedan od najboljih na prvenstvu, tako da izgleda ipak nismo jedini koji tako razmišljamo."

Kako je rasla ljubav prema Zmajevima, tako su počeli nastajati i novi planovi. Phil i njegova partnerica već razmišljaju o tome da reprezentaciju Bosne i Hercegovine prate i na gostovanjima. Na listi želja nalaze se Stockholm, Varšava i Bukurešt. Ali nije siguran da će uspjeti otići na sva tri putovanja.

"Vjerovatno nećemo moći priuštiti sva tri, ali nadamo se da ćemo, ako budemo dovoljno štedjeli, uspjeti otići barem na jedno gostovanje Bosne i Hercegovine."

Kaže da razlog nije samo utakmica. Mnogo važnije od devedeset minuta na terenu jeste ono što dolazi prije i poslije nje.

"Najviše želimo upoznati bosanske navijače. Čuti njihove priče, podijeliti svoju i doživjeti atmosferu koja prati reprezentaciju na gostovanjima."

Za njega je upravo to najveća vrijednost sporta.

"Fudbal je najljepši kada povezuje ljude koji dolaze iz različitih država, govore različitim jezicima i imaju potpuno različite životne priče. Ako jednog dana budemo stajali na tribinama u plavo-žutim šalovima, pjevajući zajedno s ljudima koji Bosnu i Hercegovinu podržavaju cijeli život, osjećat ćemo se zaista privilegovano."

Na kraju razgovora zamolili smo ga da zamisli kako se nalazi u svlačionici reprezentacije Bosne i Hercegovine nekoliko minuta prije početka naredne utakmice na Svjetskom prvenstvu. Šta bi rekao igračima?

"Naša poruka bila bi vrlo jednostavna – vjerujte u sebe onoliko koliko ste vi učinili da mi vjerujemo u vas."

Kaže da igrači možda nisu ni svjesni koliko su ljudi inspirisali.

"Više niste inspiracija samo Bosni i Hercegovini. Inspirisali ste i dvoje ljudi iz Liverpoola koji prije nekoliko mjeseci nisu imali nikakvu vezu s vašom zemljom. Već ste dokazali da pripadate najvećoj fudbalskoj pozornici. Već ste učinili svoje navijače ponosnim."

Ali, smatra, posao još nije završen.

"Sada izađite na teren bez straha. Igrajte slobodno. Igrajte jedni za druge. Vjerujte iskustvu svojih lidera i talentu mladih igrača. Fudbal često nagradi upravo one ekipe koje imaju hrabrosti sanjati. Šta god da se dogodi, hvala vam što ste nam dali reprezentaciju u koju možemo vjerovati. A sada izađite i ispišite historiju."

Jednako emotivnu poruku imao je i za navijače Bosne i Hercegovine.

"Hvala vam što ste nas prihvatili kao dio svoje fudbalske porodice. Znamo da nismo rođeni u Bosni i Hercegovini i nikada nećemo tvrditi da jesmo. Vaša strast, ponos i ljubav prema reprezentaciji inspirisali su nas na način koji nikada nismo mogli zamisliti."

Jedna od najvećih želja sada mu je posjetiti Bosnu i Hercegovinu.

"Nadamo se da ćemo jednog dana doći u Sarajevo, popiti pivo, pojesti prave ćevape i gledati utakmicu Bosne i Hercegovine okruženi ljudima koji ovu reprezentaciju vole cijeli život."

Prisjeća se i svog prvog pokušaja pravljenja ćevapa.

"Bili su sasvim dobri za prvi put, ali mislim da bismo u Bosni i Hercegovini dobili još nekoliko korisnih savjeta."

Na kraju dodaje ono što smatra najvećom vrijednošću svega.

"Fudbal ima nevjerovatnu sposobnost povezivanja ljudi bez obzira na državu, jezik ili kulturu. Upravo je to Bosna i Hercegovina učinila za nas."

Za kraj smo mu postavili posljednje pitanje. Šta bi rekao da mu je neko prije godinu dana kazao da će u Liverpoolu praviti domaće ćevape, skupljati zastave Bosne i Hercegovine i slaviti golove Zmajeva kao da igra njegova vlastita reprezentacija?

"Rekao bih: nema nikakve šanse. Prije godinu dana nisam mogao ni zamisliti da će moja soba postati Bosanska ambasada, da ćemo skupljati zastave Bosne i Hercegovine, praviti ćevape i slaviti svaki gol s istim emocijama koje inače čuvamo za naše omiljene klubove."

Kaže da ga je upravo fudbal naučio koliko život može biti nepredvidiv.

"Jedna utakmica vodi drugoj. Jedan igrač privuče pažnju. Jedna pobjeda učini da počnete vjerovati. Kada se okrenem unazad, shvatim da više nije riječ samo o fudbalu. Naučili smo mnogo o Bosni i Hercegovini, njenim ljudima, kulturi i historiji. Sve je počelo sasvim slučajno, a pretvorilo se u jedno od najljepših iskustava koje smo doživjeli."

Na kraju je imao još samo jednu poruku.

"Vidimo se u Sarajevu."