Je li Manchester United konačno dolazi "na svoje"?

Gotovo svaki prijelazni rok Manchester Uniteda u prethodnoj deceniji izgledao je isto. Na Old Trafford stiglo bi veliko ime, navijači bi ponovo povjerovali u povratak slavnih dana, a nekoliko mjeseci kasnije na površinu bi isplivali stari problemi. Nakon više od milijardu potrošenih funti klub nikada nije uspio napraviti uravnoteženu ekipu sposobnu kontinuirano se boriti za najveće trofeje.

Problem nije bio u tome što United nije dovodio kvalitetne fudbalere. Ángel Di María, Radamel Falcao, Paul Pogba, Zlatan Ibrahimović, Cristiano Ronaldo, Raphaël Varane i Jadon Sancho stigli su s ogromnim reputacijama. Ipak, klub je prečesto kupovao igrače prije nego što bi jasno odredio kako bi oni trebali funkcionisati zajedno.

Svaki novi trener donosio je potpuno drugačiju fudbalsku filozofiju. Louis van Gaal želio je tehnički kvalitet i kontrolu posjeda, José Mourinho iskusne i fizički dominantne igrače, Ole Gunnar Solskjær brzinu i kontranapad, a Erik ten Hag fudbalere koje je poznavao iz Nizozemske. Nijedna od tih ideja pojedinačno nije bila besmislena, ali su učestale promjene pravca ostavile sastav bez jasnog identiteta.

Igrač doveden za jedan sistem već sljedeće sezone pokušavao se uklopiti u potpuno drugačiji. Novi trener zatim bi tražio vlastita pojačanja, dok su prethodna ostajala u klubu zahvaljujući ogromnim ugovorima koje niko drugi nije želio preuzeti. Svaka nova rekonstrukcija zbog toga je postajala skuplja i komplikovanija od prethodne.

Ljeto 2021. godine možda je najbolji primjer pogrešnog načina razmišljanja. Povratak Ronalda, dolazak Varanea i konačno potpisivanje Sancha na papiru su izgledali kao savršen prijelazni rok. U stvarnosti je Ronaldo promijenio način na koji je ekipa vršila presing, vezni red nije mogao kontrolisati utakmice, a odbrana je ostajala potpuno izložena.

United je godinama plaćao i svojevrsni porez na vlastito ime i očajničku potrebu za uspjehom. Prodajni klubovi znali su da mogu povećati cijene čim se pojavi interesovanje s Old Trafforda, dok su igrači dobijali plate koje su više odgovarale njihovoj reputaciji nego ulozi u ekipi. Kada bi prestali biti dio planova, gotovo ih je bilo nemoguće prodati.

Pod kontrolom INEOS-a klub konačno pokušava prekinuti taj začarani krug. Omar Berrada, Jason Wilcox i Michael Carrick djeluju kao ljudi koji rade prema zajedničkom planu, umjesto da reaguju na pritisak javnosti i tržišne prilike. Trener je i dalje važan dio odlučivanja, ali više nije jedina osoba prema čijim se željama gradi kompletan sastav.

Promjena se vidi i u spremnosti Uniteda da odustane od preskupih poslova. Elliot Anderson završio je u Manchester Cityju za približno 116 miliona funti, dok je Tottenham za Mateusa Fernandesa platio oko 85 miliona. Nekada bi United vjerovatno nastavio licitirati samo da ne izgubi željenog igrača, a sada je procijenio da ti iznosi ne predstavljaju dobru vrijednost.

Najvažnija promjena ipak se ogleda u profilima fudbalera koji stižu na Old Trafford. Leny Yoro i Ayden Heaven predstavljaju ulaganja u budućnost odbrane, dok Matthijs de Ligt donosi iskustvo, autoritet i kvalitet potreban odmah. United više ne pokušava riješiti svaki problem jednim zvučnim imenom, nego kombinacijom mladosti i dokazanog iskustva.

Sličan pristup primijenjen je i u veznom redu, koji je godinama predstavljao najveću slabost ekipe. Manuel Ugarte doveden je kao dugoročni nasljednik Casemira, ali prilagođavanje i problemi s povredama pokazali su da jedan fudbaler ne može popraviti kompletan sektor. Kobbie Mainoo ostaje važan dio budućnosti, Bruno Fernandes donosi kreativnost, dok Youri Tielemans i Andrey Santos nude kontrolu, energiju i različite mogućnosti.

Napad se također više ne gradi isključivo prema popularnosti igrača. Matheus Cunha donio je kreativnost i sposobnost da individualnim potezom razbije duboku odbranu, dok Bryan Mbeumo pruža brzinu, presing i mogućnost igranja na nekoliko pozicija. Benjamin Šeško prošao je kroz period prilagođavanja, ali je prije povrede počeo postizati važne pogotke u borbi Uniteda za mjesto među tri najbolje ekipe.

Pitanje koje klub postavlja više nije: „Koje je najveće ime dostupno na tržištu?“ Sada se prije svakog potpisa pokušava utvrditi koju konkretnu osobinu novi igrač donosi i kako poboljšava saigrače oko sebe. Upravo je nedostatak takvog razmišljanja obilježio većinu neuspješnih prijelaznih rokova nakon odlaska Sir Alexa Fergusona.

To ne znači da je rekonstrukcija završena ili da je trenutni sastav bez ozbiljnih nedostataka. Unitedu vjerovatno treba još jedan pouzdan veznjak, posebno zbog zahtjevnog rasporeda u Premier ligi i Ligi prvaka. Potrebno je pronaći i dugoročno rješenje na lijevom beku jer kvalitet Lukea Shawa nikada nije bio sporan, ali njegova dostupnost jeste.

Patrick Dorgu pokazao je potencijal, ali se sve češće koristi u ofanzivnijoj ulozi. Diogo Dalot i Noussair Mazraoui mogu pokriti lijevu stranu, iako se obojica prirodnije osjećaju desno. Ako United želi ozbiljno konkurisati najboljim ekipama, na svakoj važnoj poziciji mora imati više od jednog pouzdanog rješenja.

Disciplina u pregovorima također ne smije prerasti u sporost i neodlučnost. Najbolji klubovi imaju unaprijed pripremljene alternative i brzo prelaze na novu metu kada prvi izbor postane preskup ili nedostupan. United mora postati bolji i u prodaji igrača jer uspješna rekonstrukcija podrazumijeva oslobađanje budžeta, smanjivanje nepotrebnih plata i pravovremeno stvaranje prostora za nova pojačanja.

Prvi znakovi pokazuju da Manchester United konačno gradi ekipu, a ne kolekciju poznatih fudbalera. Temelji djeluju zdravije nego u većini prethodnih pokušaja, ali dobra strategija na papiru neće sama vratiti trofeje na Old Trafford. Pravi odgovor dat će teren, jer će tek rezultati pokazati je li ovo početak nove ere ili samo još jedno ljeto u kojem su navijači prerano povjerovali.