Može li čovjek da se osjeća u isto vrijeme slomljeno i razočarano, ali i ponosno? Može. I onaj drugi osjećaj će već za koji sat da pobjedi onaj prvi koji je samo izliv emocija i žal za nečim što je već bilo u rukama, a onda je nestalo.
Igrala je Bosna i Hercegovina u Parizu jednu od najboljih igara otkad smo samostalna država. Papetovi Zmajevi su po svim parametrima u 60 minuta meča držali u šahu Pijetlove koji su imali tek jedan periodičan pritisak u kome su na žalost i postigli gol.
Prvih 10. minuta smo ih tako stisli da nisu znali gdje se nalaze. Da nije jednom Remy pobjegao, ali je Hasagić osjetio opasnost i sve riješio zaboravili bismo da smo gosti jer je sve izgledalo kao da igramo u Zenici. Pape je frontalno i hrabro napao Blanca i zaista je bilo pitanje momenta kad ćemo postići gol. Zmajevi su jurili do perfekcije, a Edin Džeko je po zna koji put prekrasnim golom pokazao zašto je majstor, zašto je Dijamant.
Nekad sam gledao i divio se Njemačkoj kakav je to stroj koji melje. Doživeo sam i da moja reprezentacija igra tako. Divan je to osjećaj.
Nismo imali sreće sa povredom Hasagića, nismo imali sreće sa povredom Mujdže, počeli su nas Pijetlovi stiskati, počeli su i oni konačno igrati. Kad nas je Begović panterskom intervencijom spasao pogotka poslije slobodnjaka Nasrija stvarno sam već u mislima imao ulice gradova u BIH preplavljenih navijačima i plavo-žutim zastavama. Ali, nije nam se dalo. Pokazano je na bijelu tačku i to je to. Svaka diskusija je besmislena. Pokušali smo do kraja, dali sve od sebe, ali sretniji ide dalje. Samo sretniji i ništa više od toga. Očitali smo im lekciju, ali takav je fudbal. Toliko ga volim, a toliko je okrutan.
Ne smijemo gubiti vrijeme za veće analize. Za 24 sata ćemo dobiti protivnika u baražu i istog momenta ga moramo početi analizirati. Papac i Pandža imaju po dva žuta katona i još njih 10 među kojima i Spahić, Rahimić, Lulić, Mujdža, Ibišević, Salihović po jedan. Mnogo smo utakmica odigrali i to je nešto što se ne može izbjeći.
A, nakon ovih 10 utakmica zaista imamo razlog za zadovoljstvo. Šest pobjeda, po dva remija i poraza, pet puta sačuvana mreža, samo dva puta je primljeno više od jednog gola, tek u dva navrata nismo zabili. Dobili smo čvrstinu, samopouzdanje, vrhunskog selektora, a individualni kvaliteti nikad nisu bili sporni. Zato će i tuga nestati, a mjesec dana ćemo čekati na baraž i prolaz. Tako će biti ako svi vjerujemo.
Jednom je bio jedan klub čiji su igrači uživali u bljesku pobjede, a nakon poraza je glava bila uvijek gore. Oni su bili velika bajka svjetskog fudbala. Ponosan sam i što je i naša reprezentacija takva kao i naš selektor i stručni štab, kao i naši igrači, naši navijači. Mi smo ta bajka, samo što mnogi još nisu svjesni toga.
Momčine, Zmajevi, idemo dalje. Biće sve u redu.
Promo
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
Popularno
Sve je skoro dogovoreno
Jakirović izveo čudo i pobijedio dva evropska giganta, završio je Hull Cityju veliko pojačanje
Sve objavio njegov saigrač iz Arsenala
Tarik Muharemović ga u subotu čeka u novom duelu, a cijeli svijet se smije sramoti Gyokeresa
Poznat i razlog
Sergej Barbarez oduševio Grke
Pogazio obećanje
Koliko vrijedi Čeferinova riječ? Ništa
Da li je bh. prvenstvo naštimano?