Kako zaslužiti sreću: Redžo i Emilija, to je dobar par · Komentar

Sprdala se raja, a vala i među navijačima Sarajeva bilo je onih koji su tjerali šegu sami sa sobom. Po forumima i kafanama ismijavani su neki igrači za koje se tek odnedavno zna, a nisu pošteđeni ni ovi poznatiji. Hebibovića recimo ismijavaju godinu dana... Najbolje igrači znaju kako im je, ali se valjda ne obaziru jer bi poludjeli.

Pod još većim naletom kritika i negativnih reakcija, logično, nađu se svi zajedno sa trenerom Husrefom Musemićem kada ekipa doživi poraz u Bijeljini, pa se onda, isto tako logično, mnogi zapitaju: ako ne mogu barem bod osvojiti protiv Radnika kako će išta napraviti protiv Atalante.

Zaboravljajući pritom da je današnji fudbal najmanje stvar logike. Da ona funkcioniše i fercera zapravo samo na najvećem mogućem nivou, kada igraju Real Madrid i Juventus ili Liverpool, pa i tad se desi ili kiks golmana ili jedna ekipa drugu prođe zbog gola škaricama koji ne može biti stvar logike, već samo nadahnuća, trenutka, istinske majstorije koja je moguća jednom u 20 do 50 ili 100 godina.

Zaboravlja se isto kako je u današnjem fudbalu moguće da nekakva opskurna Zarja Balti prođe Sarajevo nakon 350 promašenih penala bordo-tima u dvije utakmice.

Pa se zaboravi da ni Kup prije dvije godine Sarajevo nije bilo sposobno osvojiti na penale. A onda se najednom, nakon 2:2 u Reggio Emiliji, zaborave i sve ostale loše stvari iz prošle sezone, kada igraš, igraš, daješ sve od sebe, uopće nisi loš, ali ne ide pa ne ide.

I za sve to vrijeme, ili barem za ovo koliko je tu Husref Musemić, imaš na klupi čovjeka kojeg da ga se mora opisati samo jednom riječju, najbolje bi opisala riječ - poštenjačina. Kao legendarni Redžo.

Kaže objektivni posmatrač - a nama je u ovoj državi ovako kako je upravo zbog manjka objektivnosti - da je mogao Moussa Barrow spucati takvu golčinu za 3:0 poslije koje bi se bilo teško vratiti, ali nije. Kažu često isto kod nas "da je ono zabio igrao bi u Realu", kao što bi sada već bivši Sarić igrao makar u Bochumu da je iole brži. Ali nije.

(Mogla je i Rusija nakon što je dobila Španiju na penale, na penale dobiti i Hrvatsku, a onda na penale savladati i Englesku u polufinalu, pa onda od Francuske u finalu izgubiti, ali nije. Kao što je i Hrvatska mogla ispasti od Danske čak i završiti nastup u osmini finala Mundijala. Nije. Pa i protiv Rusije ko im je garantirao da će sigurno proći dalje na penale. Jesi bolji, ali šta...)

Sreću, Fortunu, koju ćemo za potrebe ove prilike preimenovati u Emiliju, treba znati zaslužiti, a Sarajevo nam treba biti primjer. Izvući 2:2 protiv ekipe koja deklasira jednog Intera 7:0 treba biti pokazatelj da pravi pristup i neodustajanje kad-tad moraju biti naplaćeni.

Kao što mnogi opisaše uspjeh Hrvatske. Otprilike, prvi put je neko pokazao sve suprotno od onoga što nas je izrazito karakterisalo, sve nas na Balkanu: Je l' primiš gol, odmaš se raspadneš, je l' primiš drugi nema te na mapi. Tako sinoć nije bilo na MAPEI stadionu.

Sarajevo je napravilo herojski podvig, teško je uopće i pojmiti koliki, makar će u revanšu trebati više znanja nego sreće.

Fudbal je zato toliko magičan. Ni u košarci ni u rukometu, pa ni u mačevanju i snookeru osjetno slabiji ne može se toliko oduprijeti jačem kao u fudbalu.

I samo nekoliko mjeseci nakon što je malo ko htio doći na Koševo, poslije bojkota navijača, 2. avgusta Koševo će biti dobro ispunjeno.