Neka 21. juni bude Međunarodni dan neozbiljnosti

Kad bi sada repetirali utakmicu i pogledali je iz neutralnog ugla, konstatovali bi da je bila najdosadnija i jedna od sigurno najnekvalitetnijih utakmica na Svjetskim prvenstvima od 1994. do danas.

U ozbiljnu konkurenciju mogla bi ući i jučerašnja između Urugvaja i Saudijske Arabije, možda poneka utakmica Škotske i savršeno dosadni okršaj Italije i Australije iz osmine finala 2006. Od ovih što ih pamtimo.

Zapravo, da mi nismo igrali i da nas se utakmica nije direktno ticala bila bi to jedna od onih kakve se zaboravljaju sa posljednjim sudijskim zviždukom. Ali pošto se radilo o Zmajevima i s obzirom na kontekst i šta se sve u tom meču izdešavalo, nikad je nećemo zaboraviti.

A nije se desilo ništa osim gluposti. Ničije pojedinačne, već globalne, kosmičke. Neko će reći nesreće, ali Nijemci će to prije nazvati glupošću. A Nijemcima je više vjerovati nego nama.

"Ubijeđen sam da bi Ivica Osim skajpom bolje vodio reprezentaciju u Brazilu, nego Safet Sušić", bio je rezigniran i ozlojeđen, sve ujedajući sam sebe za usnu Emir Hadžihafizbegović.

A istina je da bi teško s bilo kim drugim otišli u Brazil. Pape je imao sposobnost da ne izmišlja toplu vodu, a svima je tada bilo potrebno upravo to. Okupio je fenemonalne igrače s kojima nije imao prostora mnogo pogriješiti i pustio ih.

Zbog njega smo često imali i sreće, ali kada je tog kobnog 21. juna u Cuiabi, ovećem Švrakinom selu, zaboravio da postoji pozicija lijevog beka, tada nam se sreća nije mogla osmjehnuti. Grohotom nam je umrla od smijeha i pobjegla glavom bez obzira, a mi sami, bez sreće, malo šta znamo.

Novozelandski sudija svojom odlukom da poništi regularan gol Edina Džeke dao nam je do znanja da takvi, neozbiljni, bez lijevog beka ne možemo nigdje i da smo neozbiljni makar jednako kao i on. Zamislite da on sudi polufinale ili finale, nemoguće.

A onda kada su uslijedile izmjene i kada smo zaigrali u formaciji NSNKPNKP ("Ne zna se ni ko pije, ni ko plaća") bilo je jasno da se ta utakmica može igrati i godinama, ali i da je njen razlog besmislen i da nikada ne bi zabili za 1:1.

Onog trenutka kada je počela, kad nam se ukazao grafički prikaz formacije, komotno je mogla završiti. Pružili bi ruku ozbiljnijim Nigerijcima i započeli sa pripremama za utakmicu kakve redovno dobivamo - nebitne.

Bolan je bio taj poraz i od njega se još otrijeznili nismo, ali je bio i tipično naš. Kakvo nam je sve, takva je i ta utakmica bila. Takav je bio i remi s Francuzima u Parizu.

Uvijek za uzročnike loših epiloga imamo mogućnost odabrati sudije, što svesrdno činimo, ne prihvatajući svoju ulogu u svemu. Možda da počnemo razmišljati kako ima barem malo i do nas. Kažu psiholozi da ima više smisla tako razmišljati, zbog budućnosti.