Angažman Vinka Marinovića najbolji je potez NSBiH - ikad

Pa sve i da ga je Savez odabrao proizvoljno, da zadovolji nekakve kriterije samo u našoj zemlji bitne, izbor Vinka Marinovića za selektora mlade reprezentacije prošle godine možda je i najbolji potez u selektorskom smislu ikada.

Smislenost njegovog angažmana rame je uz rame sa onim Ćire Blaževića. Ćiro možda nije imao rezultat za historiju, ali je pokrenuo naš reprezentativni fudbal iz kaljuže prosječnosti prema vrhuncu kojeg ćemo dostići 2014. u Brazilu.

Zašto je Vinko toliko značajan? Kako god završi sutrašnja utakmica u Ovidiuu protiv Rumunije, dugo generalno u našem društvu nije postojao pravi čovjek na pravom mjestu. Možda Vinko nije ni dobar trener, a stotinu je dokaza da je suprotno. Uzmimo hipotetski i da ne bi mogao voditi Zrinjski koji je vodio, Željezničar ili Sarajevo, no da je apsolutno idealan za selektora mlade reprezentacije - idealan je.

I treba ga doživljavati i pamtiti kao selektora koji je u jedno vrlo trbulentno vrijeme za bh. fudbal okupio selekciju iz koje će gro igrača činiti sutra A selekciju. Vrijeme je turbulentno jer ponestaje talenata iz inostranstva. Takvih igrača je sve manje, pa nam je preostalo da crpimo i njegujemo ono što imamo u svome dvorištu, u Premijer ligi.

Ibišević, Salihović, Džeko

Posljednja ozbiljna mlada reprezentacija bila je ona sa Bešićem, Višćom i Đurićem koju je s klupe predvodio Vlado Jagodić. Remi sa Njemačkom (4:4) 2012. na Koševu je utakmica o kojoj se još uvijek rado priča. Nažalost nije bio dovoljan za baraž. Ne treba zaboraviti ni onu sa Ibiševićem i Salihovićem (84. godište) kojima je nakon bruku peripetija pridodan i Edin Džeko. Vodio je tada Zmajiće Ibrahim Zukanović i  igrali smo meč odluke sa Češkom te nesretno primili gol u finišu meča na Koševu, pa nismo uspjeli otići na Euro, ali je to bila generacija koja je najavila najuspješnije dane bh. fudbala. Odatle smo crpili fundament.

Iz te generacije Pandža je dugo godina konkurirao za A reprezentaciju, Ibričić je bio sveprisutan, Avdija Vršajević je zabio na Svjetskom prvenstvu, Jusuf Dajić se također motao oko reprezentacije, jedno vrijeme kod Ćire...

Pamtit ćemo i generaciju igrača koji su poslije bili vrhunski i napravili u najmanju ruku solidne karijere, a koji su 2002. deklasirali Njemačku u Zenici, sa Kevinom Kuranyijem.

Avdukić je igrao na Svjetskom, Džemala Berberovića ta je utakmica lansirala ka Bayer Leverkusenu, Grujić, Jahić i Blatnjak bili su standardni reprezentativci, a Pelak, Zeba, Terkeš, Trivunović... također su stekli finu afirmaciju. Tek je Zlatan Muslimović bio "strani" fudbaler među tadašnjim igračima.

Samo jedan stranac

Generacija Vinka Marinovića slična je pomenutoj, sa tek nekoliko igrača ili samo jednim igračem koji nije svoj put započeo na bh. oranicama (Ermedin Demirović). Sve ostalo proizvod je bosansko-hercegovačkih terena i trenera. Marinović je taj domaći proizvod savršeno upakovao u ozbiljan kolektiv i to vrlo lako, a zapravo na najteži način - nepametovanjem. Najteže je biti jednostavan, o sebi - pri sebi, pratiti logiku i ponašati se normalno. Čovjek s kojim o fudbalu ili nogometu, kako vam draže, možete pričati 24 sata. I opet kada se dobro ispričate, zaustavit će vas da vam kaže još nešto, a niti u jednom razgovoru u mladoj reprezentaciji neće zaboraviti spomenuti Danimira Milinkovića, Sanjina Alagića i Draženka Bogdana, trenere s kojim sarađuje u mladoj reprezentaciji. Trenere o kojima se mlao zna, a za koje Marinović uvijek kaže da su zasluižni koliko i on sam za dobre rezultate. Eto, to je Marinović.

Bilo je prije raznih dobrih igrača, lošijih i manje loših generacija koje su vođene tek reda radi. Ostat će upamćena izjava Nikole Nikića koji je svojevremeno izjavio: "Znate li ko nas nije pobijedio? Samo onaj ko sa nama nije igrao". To je bilo u njegovo vrijeme, a sada je neko drugo u kojem nije ni bitno hoće li sutra Zmajići pobijediti Rumuniju ili neće, jer dovoljno su uradili.

Kako god završe ove kvalifikacije oni su bili - divni. Možda ta nije riječ svojstvena fudbalskom diskursu, ali je jedina adekvatna. Primjer na šta treba da liči nešto dobro, normalno.