Uspješna sportistkinja u tišini obišla Srebrenicu: "Babo nam je pričao mnoge stvari koje je doživio"

I ovaj 11. jul je bio težak za sve, pogotovo za one koji su gledali u smrt te 1995. godine.

Dosta je i uspješnih sportista koji su izgubili članove porodice u genocidu, a ima i onih koji su preživjeli strahote tog julskog ljeta 1995. godine.

Košarkaš Emir Sulejmanović je rođen 13. jula 1995. godine, dva dana nakon genocida, a svake godine dolazi na Marš mira i u Potočare da oda počast žrtvama genocida.

Nije Emir jedini, za Srebrenicu je emotivno vezana i jedna od najboljih mladih rukometašica svijeta, djevojka o kojoj bruje evropski mediji i čija bi karijera mogla biti itekako uspješna.

Riječ je o 22-godišnjoj Emmi Nuhanović koja je igrala za mlađe reprezentacije Švedske, članica je ekipe H65, među najboljim rukometašicama je u Švedskoj - zemlji rukometa i na radaru je brojnih evropskih rukometnih velikana.

Sudbina je Emmu i njenu porodicu odvela daleko od Bosne i Hercegovine, žive danas u Švedskoj, ali ne zaboravljaju svoje porijeklo.

Emmin otac, Armin Nuhanović je čovjek koji je 1995. godine kao maloljetnik preživio genocid, o čemu je govorio za švedske medije, što možete pogledati OVDJE.

Armin sa porodicom svake godine dolazi u Bosnu i Hercegovinu, a njegove kćerke i uspješne sportašice Emma i Lejla su emotivno vezane za kraj odakle je njihov otac. Također, porodica sa mamine strane pamti strašne prizore u julu 1995. godine.

Ove godine Emma i mađa sestra Lejla su bile na Maršu mira i još jedan odmor su iskoristile da provedu u svojoj Bosni i Hercegovini. Kratko smo kontaktirali i oca Armina.

"Kćerke su išle na marš mira i jako sam ponosan na njih", kratko nam je odgovorio Armin Nuhanović, kojem sigurno današnji dan budi posebne emocije.

Nakon Armina, izjavu za SportSport.ba dala je i sjajna rukometašica Emma Nuhanović.

"Trenutno osjećam ogromne emocije i zaista sam zahvalna i sretna što sam prošla kroz Marš Mira kako bih vidjela i doživjela dio naše teške historije", rekla nam je Emma i nastavila:

"Imam više razloga zbog kojih je 11. juli 1995. i put od Potočara do Nezuka toliko važan za mene. Moj babo je, kao sedamnaestogodišnjak, bježao tim putem i preživio, dok je moj dedo s mamine strane prošao isti put, ali nažalost nije uspio preživjeti i još uvijek nije pronađen. Zato smo ove godine moja mlađa sestra i ja odlučile proći Marš Mira zajedno s mamom i tetkom, kako bismo razumjele, vidjele i odale počast onima koji su ubijeni i onima koji su preživjeli."

"Babo nam je tokom odrastanja pričao mnoge strašne stvari koje je doživio na tom putu. Hodati tim istim mjestima je neopisivo emotivno i za nas djecu daje mnogo širu sliku. Nikada ne želimo zaboraviti, i kao djeca trebamo ponijeti ovo sa sobom u budućnost."

"Išli smo zajedno s organizacijom Djeca Boraca Srebrenice i stvarno bih je preporučila svim našim mladima koji žele ponijeti sa sobom jednu važnu životnu poruku."

Iako je riječ o rukometašici pred kojom je ogromna karijera, interesantno da se nikada nije našla na spisku rukometne reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Pokazala je Emma više puta koliko joj znači Bosna i Hercegovine, zavičaj njenih roditelja, nije krila ljubav prema državi i u ranijim izjavama.

"Volim BiH, to je moja država i ponosna sam. Vrlo rado to ističem ovdje i naravno da srce vuče. Odazvala bih se rado i došla na okupljanje u BiH, ako dođe poziv naravno. Uradila bih sve ako mogu nešto pomoći. Ali i Švedska je moja zemlja. Ona mi je dala sve. Vidjet ćemo šta budućnost nosi", rekla je Emma u intervju za SportSport.ba prije četiri godine kada su je mnogi već kao kadetkinju proglasili jednim od najvećih rukometnih talenata u Evropi.

I dok čekamo tu sportsku stranu, možda i dan da ova sjajna djevojka obuče dres Bosne i Hercegovine, Emma je sa svojom porodicom, još jednom pokazala koliko im znači Bosna i Hercegovina i da 11. jul i Srebrenicu ne smijemo nikada zaboraviti.