"Ti si svoju državu na papiru dobio, a ja sam za svoju dao dva brata" · Riječ, dvije...

Ovu priču ste svi čuli. Znate je napamet, ali ćemo je ponoviti kao uvod u ovaj tekst.

Slovački vojnik je prišao našem navijaču tokom utakmice između Slovačke i Bosne i Hercegovine i postavio pitanje, koje je u tom momentu bilo logično:

"Zbog čega vas dolazi toliko? Vi ste stvarno ludi za svojom reprezentacijom", konstatovao je u čudu.

"Prijatelju, ti si državu dobio na papiru sa potpisom pera, a ja sam za svoju dao dva brata."

Kažu da je tu konverzacija prestala, te da je slovačkom vojniku bilo jasno.

Možda je ova priča istinita, možda i nije, često ovakve priče pređu u status legende. Međutim, ona pokazuje apsolutno sve što se danas dešava u Beču. "Što nas ima mašala", kako se još davno reklo.

Posebna sorta je ova nacija i ova država. Toliko nepravde, a ljubavi ne postoji nigdje. Nisam obišao cijelu planetu kako bih mogao to sa sigurnošću reći, ali sam gotovo pa ubjeđen u tu rečenicu. Međutim, odgovorno tvrdim da se malo gdje voli svoja zemlja kao u ovim područjima.

Valjda zbog toga austrijski mediji na svoje naslovnice stavljaju skijaše i skijanje na Alpama, nego večerašnji meč, iako i oni dosta dugo nisu otišli na Svjetsko prvenstvo.

Kako ti da objasniš jednom Austrijancu šta osjetiš kada čuješ pjesmu "Poljem se širi miris ljiljana"? Ta emocija generalno za njihov mentalitet je nepojmljiva.

Kako da objasniš trnce koji su prisutni cijeli dan i koji te tjeraju da budeš u euforiji, iako znaš da je hladna glava najbitnija u ovakvim momentima. Praktično svakih pet minuta pogledaš u sat i čekaš da otkuca vrijeme utakmice.

Ako se niste naježili kada je Esmir Bajraktarević postigao onaj pogodak, onda se mi ne možemo razumijeti. Trnci, jeza, vrisak, gubitak grla, spoj svih emocija sreće koje se mogu desiti. Ako se ne razumijemo, to i nije problem, Bosna je uvijek imala razumijevanja i za one što ne razumiju.

Opjevana je toliko puta da je više i suludo pokušati pobrojati sve pjesme. Ne postoji zemlja koja ima više pjesama. Ironija ili ne, tekst himne još uvijek nemamo. Navijači kao iz inata već godinama pjevaju "Jedna si jedina", jer ljudi su čudna sorta. Čovjek je najteži kad mu udariš u emociju.

Bosna je za mnoge od nas upravo to, emocija. Ovaj tekst nema nikakve veze sa sportom, taktikom, najavom Sergeja Barbareza za večerašnji meč, ovaj tekst je Bosna. Ovaj tekst je pokušaj da jednu veliku emociju sročim u pisano slovo na papiru.

Od emocija se živi i umire. Sve dešavanja tokom 90-ih godina prošlog stoljeća, koliko god teška da su bila stvorila su ipak nešto lijepo. Stvorili su priču koja je i proza i poezija, stvorili su priču o borbi i preživljavanju i onom najvažnijem - ljubavi. Jer prije svega patriotizam nije nešto što naučiš u školi, to osjećaš svojim srcem, dušom i bićem. To ide "sa koljena na koljeno".

A za večeras dovoljno su četiri riječi sa jednim veznikom, u stilu preminulog Tarika Helića:

"Svako dobro, Bosno i Hercegovino."