"Prošao sam sve sa ovim klubom, od para, bez para, od 7.000 do bez gledalaca, ovo je ostvarenje sna"

Postoje ljudi koji dođu u klub. I postoje oni koji postanu klub. Muhamed Pašalić spada u ovu drugu kategoriju.

U vremenu kada se dresovi brzo mijenjaju, kada se emocija često mjeri ugovorima, on je ostao konstanta Bosne, i kada je bilo najteže, i kada se slavilo najjače.

Bio je tu kada su tribine znale biti poluprazne, kada se putovalo autobusima bez glamura i kada je više bilo borbe nego aplauza.

I bio je tu kada je Skenderija ponovo gorila, kada se pjevalo i kada su se osvajali trofeji. Nije birao trenutak da voli Bosnu, volio ju je uvijek.

I to se vidjelo u svakom ulazu, svakom padu na parket, svakoj raspravi u kojoj je branio grb na prsima. Sada je nakon Reggiane bio posebno emotivan.

"Zaista dobra utakmica, sve čestitke igračima i staffu. Kontrolisali smo meč i ritam od prvog do posljednjeg minuta Od srca čestitam svima koji su bili uz nas", započeo je Pašalić i dodao:

"Osjećaj je stvarno dobar. Preponosan sam na momke i cijelu organizaciju. Svima ponavljam, posebno u svlačionicu, nakon par pobjeda ne smijemo ući u zonu komfora.

To je put koji će nas odvesti dole. Ne smijemo se zadovoljavati, ne moramo svaku utakmicu pobijediti, ali moramo ovaj pristup imati na svakoj utakmici."

O utakmici protiv mađarskog predstavnika, ekipe Szombathelyja, istakao je da ga brine više raspored.

"Iskreno, nadam se da neće biti raspored da igramo u ponedjeljak sa Partizanom, pa u srijedu u Mađarsku da idemo. Ne znam da li se ABA i FIBA se podržavaju, ali nadam se da će se to promijeniti", rekao je Pašalić.

Posebno je bio emotivan za sam kraj.

"Prošao sam sve, od 7.000 pa do prazne dvorane. Ovdje sam počeo igrati, počeo sam kao trener. Ovo je ostvarenje sna. Zetra je bila na vrhunskom nivou.

Podržavali su nas. Ja sam to i prije govorio, momci zaslužuju da u ovoj dvorani bude svaku utakmicu tri ili četiri hiljade", završio je Pašalić.

Danas stoji pored klupe, ali suštinski je i dalje na parketu. U načinu na koji reaguje, u energiji koju prenosi na igrače, u pogledu kada stvari krenu loše.

Njegova Bosna igra sa stavom, sa inatom, sa emocijom. To nije slučajno. To je karakter koji se godinama gradio, a sada se pretače u tim.

Pašalić zna šta znači izgubiti s Bosnom. Zna kako boli kada ne ide. I baš zato zna koliko vrijedi kada ide.

Njegovi rezultati danas nisu samo trenerski uspjeh, oni su potvrda da je neko ko je prošao i najteže dane ostao dovoljno jak da dočeka i one ljepše. I da ih gradi.

Jedan čovjek ne može sam osvojiti titulu. Ali može promijeniti atmosferu. Može vratiti vjeru.

Može natjerati grad da opet osjeti da je Bosna njegova. Muhamed Pašalić je za ovaj klub mnogo više od imena na zapisniku.

On je most između onoga što je Bosna bila, onoga što jeste i onoga što tek treba postati.