FK Sarajevo: Evropa izborena, igra izgubljena · Komentar

Naravno, svi znamo kako funkcioniše domaći fudbal, kakve pravde i nepravde gledamo na terenima širom Bosne i Hercegovine i koliko se često više priča o okolnostima nego o samoj igri, ali čak i kada se sve to skloni sa strane, ostaje ono najvažnije pitanje koje Sarajevo trenutno ne može izbjeći - šta ova ekipa zapravo želi igrati i kako planira doći do gola protivnika?

Sezona je počela kao potpuni haos, djelovalo je kao rasulo bez ikakvog pravca, a dolazak Marija Cvitanovića dočekan je s velikom dozom skepticizma jer iza sebe nije imao karijeru koja bi garantovala iskorak, međutim već u prvoj utakmici protiv Zrinjskog pojavili su se znaci života, ekipa je djelovala organizovanije, čvršće i konkretnije, pa se činilo da je konačno pronađen neki temelj.

Rezultati su zatim počeli dolaziti, nizale su se pobjede, rušili su se i određeni rekordi, odbrana je izgledala stameno i Cvitanović je dobio ono što u fudbalu kupuje vrijeme, ali ispod tog rezultatskog sloja cijelo vrijeme je postojao problem koji se nije želio vidjeti dok su bodovi dolazili, a to je da Sarajevo ni tada nije igralo fudbal koji ima dubinu, brzinu i raznovrsnost u napadu.

Umjesto igre na gol više, fokus je postao da se prvo sačuva vlastiti gol, što samo po sebi ne mora biti loše, ali postaje problem kada se uzme u obzir kakav napadački arsenal Sarajevo ima, jer imati Ljajića, Menala, Oliveiru, Turkeša, Elezija i ostale, a ne igrati fudbal koji izgleda prirodno i opasno, jednostavno ne može proći bez pitanja.

Najveći problem vidi se u tempu igre, jer Sarajevo izgleda sporo, tromo i predvidivo, pa protivnici imaju dovoljno vremena da se organizuju, zatvore prostor i natjeraju Bordo ekipu na isti obrazac - lopta ide do beka i završava centaršutom koji više liči na izlaz iz problema nego na rezultat smislene akcije.

Tokom zimskih priprema u Turskoj slušali smo priče o izgradnji igre iz zadnje linije i o tome kako Sarajevo želi biti bolje u toj fazi, ali ono što gledamo posljednjih sedmica djeluje kao da su to bile samo fraze, jer ekipa izgleda jednolično i lako čitljivo, bez stvarne raznovrsnosti, prije svega u napadu.

Cvitanović je tokom sezone rotirao, tražio najboljih jedanaest, mijenjao profile igrača, pokušavao pronaći balans i energiju, čak uvodio i stroge mjere poput suspenzija, ali nikada nije uspio pronaći ekipu koja ima prirodan ritam i jasno definisane uloge, nego je sve djelovalo kao stalna potraga bez pravog rješenja.

Primjer toga vidi se kroz situaciju sa Igantkovom i Krdžalićem, gdje je prvi kao klasični zadnji vezni donosio stabilnost i defanzivnu sigurnost, dok je drugi gurnut u cipele Sergeja i ulogu koja od njega traži nešto što nije njegova prirodna igra, pa je trošio energiju na zadatke koji ne izvlače njegove kvalitete nego ih guše.

Napad Bordo tima sveden na individualizam i Amorimov United

U napadu je jedina prava svijetla tačka bio Agon Elezi, koji je svojom kretnjom i osjećajem za prostor donosio živost i nepredvidivost, ali i on je često morao silaziti preduboko po loptu, što znači da Sarajevo u završnici ostaje bez igrača koji bi trebao praviti razliku.

U načinu igre Sarajeva, zvuči suludo, ali mogu se vidjeti elementi onoga što je pokušavao Ruben Amorim u Manchester Unitedu, gdje se kroz tri igrača pozadi i rotacije u sredini pokušava stvoriti višak na strani, ali problem nastaje kada taj višak ostane samo ideja, jer su igrači previše udaljeni, tempo prenizak, a završnica bez pravog broja igrača.

Protiv Borca se to jasno vidjelo kroz pokušaje izgradnje preko Ivaniševića, Cimirota i Elezija, dok drugi vezni fudbaler ostaje predaleko kao osigurač, pa Sarajevo gubi alternativu i napad postaje lako čitljiv, a dodatni problem nastaje kada Elezi mora dolaziti prenisko po loptu.

Daleko od igre koja je potrebna za evropski fudbal

Možda i najbolnija slika svega viđenog dogodila se sredinom prvog poluvremena tog meča, kada su bez pretjerivanja svi igrači mirno stajali na terenu dok je štoper Borca držao loptu ispred svog šesnaesterca i djelovalo je kao da će početi žonglirati, a nijedan igrač Sarajeva nije izašao u pritisak, očigledno po naredbi da se čeka u srednjem bloku, što je potpuno suprotno onome što moderni fudbal traži.

Visok presing, oduzimanje lopte što bliže golu protivnika i konstantan pritisak danas su osnovne karakteristike ozbiljnih ekipa, jer time skraćuješ put do gola i oduzimaš protivniku vrijeme za reakciju, a Sarajevo danas ne radi gotovo ništa od toga, nego dopušta protivniku da se organizuje u oba slučaja.

Zanimljivo je da je Michael Carrick po dolasku u Manchester United odmah ispravio sličan problem iz Amorimove postavke, jer je približio dvije šestice, koristio ih zajedno sa stoperom koji izlazi u beka i na taj način pravio kompaktne trokute u izgradnji igre, dok Bruno Fernandes nije više spuštao duboko po loptu nego ga je ostavio u zoni gdje je najopasniji, da čeka završni pas ili šut, čime je napad dobio smisao i konkretnost.

Upravo taj detalj Sarajevu nedostaje, jer kada ti najbolji ofanzivni igrač (ko god to bio) dolazi po loptu na 40 metara od gola, onda možda dobiješ kontrolu, ali gubiš prijetnju tamo gdje se utakmice rješavaju.

U Kupu BiH bez ispaljenog metka

Kada se na sve to doda i ispadanje iz Kupa od Veleža, gdje je Sarajevo u četvrtfinalu 'razmontirano' od ekipe koja je tačno znala kako napasti i kojom brzinom, pa čak i nakon vodstva Bordo tima uspjela napuniti mrežu Banića i zasluženo proći dalje, slika postaje potpuno jasna.

Već tada su se mogli čuti prvi ozbiljni povici "Mario odlazi", ali su najglasniji postali nakon poraza od Borca, kada je postalo jasno da ovo više nije samo pitanje rezultata nego i identiteta ekipe.

Sve više se među navijačima govori da je još jedan projekat osuđen kao propao, sve više se pominju nova imena za klupu Sarajeva i sve je manje strpljenja za fudbal koji ne donosi ni rezultat ni pozitivan dojam. Šta će se desiti ostaje da se vidi, ali ako se nastavi ovakav fudbal na Koševu, koji više liči na čekanje nego na napad, teško je vjerovati da će Mario Cvitanović biti dio dugoročnih planova.

Jer Sarajevo možda jeste dobilo stabilnost u jednom periodu, ali je izgubilo ono što navijači najviše žele: igru koja ima ideju, hrabrost i brzinu da postigne gol više od protivnika i takvom igrom dođe do dugo očekivane titule. Na kraju, postavlja se pitanje, šta prikazati u izborenim evropskim mečevima?