Neugodan i nesposoban - Luca Toni i proslava gola koja se pamti, a koja im posebno značenje

Širok osmijeh na njegovom licu, dugi, mršavi koraci i ruka kojom "okreće" uho - proslava Luce Tonija jednostavna je koliko i kultna. Slavni napadač širio je dobro raspoloženje u Minhenu sve dok jednog jutra nije postao žrtva Louisa van Gaala. Do tada gotovo da nije bilo dana bez osmijeha svjetskog prvaka iz 2006. godine. Za Bayern je zabio 58 golova u 89 utakmica i asistirao još 25 i to kada rekordni njemački prvak nije bio među najboljima u Evropi.

Tonijeve brojke su izvanredne i u drugim klubovima. Bez sumnje je bio izuzetan napadač. A ipak je često bio podcjenjivan tokom svoje karijere. Njegov put do svjetskog vrha mogao bi se snimiti u stilu sage o Rockyju Balboi.

To je priča o autsajderu u koju mnogi nisu vjerovali, a koja je na kraju rezultirala jednostavnom proslavom koja ima mnogo više značenja nego što se čini na prvi pogled.

Talijan je rođen u Pavullo nel Frignanu 1977. godine, ali njegov rodni grad je Serramazzoni. Ondje je jednom otkriven Toni. "Perbacco. Dovraga, Luca," prisjetio se Paolo Baisi u 11Freundeu 2008 .: "Vidio sam ga kako igra na ulici i spontano ga angažovao. Bio je vitak, nije bio ni najbrži. Ali imao je dobre noge".

Prodao je Tonija FC Modeni 1990. godine za neku sitnu paru. S 13 godina budući napadač svjetske klase bio je još daleko od 1,96 metara, ali rast mu je i dalje stvarao probleme. Nedostajalo je pokretljivosti i elegancije. No, imao je sreće jer su ga Brazilac i bivši Juveov profesionalac Cinesinho i predsjednik Mauro Bassinghi podržavali gdje god su mogli.

Kaže se da je Bassinghi posebno odigrao veliku ulogu u Tonijevoj karijeri, jer je nekoliko puta kao tinejdžer došao do tačke kada je gotovo izgubio interes za fudbal. Sa 17 godina sjajni napadač pridružio se profesionalcima u trećoj ligi.

"Publika ga je nemilosrdno izviždala", rekao je Bassinghi u intervjuu za 11Freundu: "Bio je jedini lokalac u timu i ljudi ga nisu željeli. Smatrali su ga neugodnim, grotesknim, nesposobnim."

Toni ga je nekoliko puta zamolio da ne mora ići na teren. No predsjednik ga nije poslušao i stavio ga je na tešku školu: sate individualnih treninga, zabrane slatkiša, zabave i djevojaka te rano spavanje.

Činilo se da je bilo plodonosno, ali teške godine nisu bile ni blizu. Unatoč ponudi torinskog Juventusa, Toni je prešao u drugoligaš Empoli, a odatle u ostale nižerazredne klubove. Rijetko je ostajao duže od godinu dana. U trećeligašu US Fiorenzuola imao je trenera Alberta Cavasina koji ga nije volio.

“Da je bilo po vašem, morao bih prestati igrati fudbal", hladno je rekao Toni 2006. godine kada se na dodjeli Zlatne kopačke za najboljeg strijelca Evurope od svih čuo Cavasin. Kasna, ali učinkovita osveta.

Toni je stalno razmišljao o odustajanju, o bijegu od stalnih vanjskih ocjena i reakcija publike. S 23 godine napravio je skok do Serije, potpisavši za Vicenzu. Ali nije proslavio svoj veliki napredak sve do 2003. u Palermu. Tamo je zabio 51 put u 80 utakmica.

Uslijedile su dvije godine u Firenci sa 47 golova u 67 utakmica, naslov svjetskog prvaka i iznimno uspješno vrijeme u Bayernu. Zadovoljština za uvijek vedru i dobro raspoloženu osobu koja je na svom putu morala prebroditi mnoge prepreke i neuspjehe.

Kada bi nakon gola napravio rukom taj pokret pokraj uha svojim mršavim stilom trčanja i širokim smiješkom, to je imalo značenje koje je posebno poznato u njegovoj domovini: "Met tot dia reis l'idea? L'è mia facil!" - "Jeste li vidjeli? Nije lako!" Jer u Tonijevoj karijeri ništa nije bilo lako.

Ovaj 47-godišnjak ukupno je u Seriji A odigrao 344 utakmice i zabio 157 golova uz 48 asistencija, a u Seriji B je na 83 meča postigao 46 golova. U Bundesligi je igrajući za Bayern na 60 mečeva postigao 38 golova uz 15 asistencija. Ima tri gola i tri asitencije na 10 utakmica koliko je odigrao u Ligi prvaka.

Najefikasniji je na kraju bio u Bayernu sa 58 golova, 57 ih je dao za Fiorentinu, a po 51 za Palermo i Veronu. Igrao je i za Genou, Romu, Juventus, Bresciju, Treviso...