Nekada velika fudbalska nada, danas je Ironman: Emocije su me zgazile, oči su zarosile · Intervju

Šta je to Ironman (čelični čovjek)? Kako postati Ironman? Koliko je potrebno trenirati da biste isplivali 3800 metara, zatim vozili na biciklu 180 kilometara i istčali nešto više od 42 kilometra.

Kada se pogledaju gore nabrojane brojke, ostvariti takav poduhvat izgleda nemoguće. No, ipak "čelični ljudi" postoje gotovo u svakoj državi na svijetu.

A, Bosna i Hercegovina od prije nekoliko dana ima još jednog. Njegovo ime je Adi Musli. Vjerovatno su ljubitelji najvažnije sporedne stvari na svijetu fudbala čuli za njega.

Bio je veliki fudbalski talenat, u našoj zemlji je igrao između ostalog za Željezničar, Velež, Posušje i Troglav, no nikada nije napravio karijeru kakvu je mogao.

Prije nešto više od desetak godina napustio je Bosnu i Hercegovinu, odnosno rodno Livno i sa porodicom je odselio u Njemačku. Tamo je igrao u nekoliko klubova iz nižih rangova i ostavio je popriličan trag, a po "dolasku" pandemije korona virusa 2020. godine upoznao je novu ljubav - trčanje, a malo zatim i biciklizam, te plivanje.

Svaki dan je u Frankfurtu trčao za svoju dušu, a onda se rodila ideja - želio je postati Ironman. Želio je sebi dokazati da može izdržati što samo rijetki ljudi mogu. I nakon nekoliko godina treniranja uspio je. U Frankfurtu je postao Ironman.

Adi Musli je sebe, svoju porodicu, prijatelje, ali i Bosnu i Hercegovinu, te svoje rodno Livno učinio ponosnim, a za SportSport.ba je govorio o svom putu do titule "čeličnog čovjeka".

"Ideja o triatlonu, time i Ironmanu rodila se u vrijeme korone, do tada sam igrao aktivno nogomet. Obzirom da su gotovo prestale sve sportske aktivnosti nije mi preostalo ništa nego početi trčati. To mi bar kroz nogomet nije bilo strano. Trčao sam po šumama, staze gdje sam živio u Frankfurtu idealne su za trčanje jer je sve ravno i priroda prelijepa. Nakon par mjeseci se probudila želja za biciklom jer sam viđao jako puno ljudi koji bicikliraju onako rekretivno i uživaju u tome. Kupio sam neko staro biciklo i odmah sam prešao na razmišljanje o kupovini nekog moutainbikea kao bicikla za šumske staze. Tako sam počeo pomalo vozit, no nakon što sam se prijavio na aplikaciju "Strava" sve više sam pratio ljude koji se bave triatlonom", za SportSport.ba ističe Ironman iz Livna.

"Uskoro će distanca Ironman (3800 metara plivanja - 180 km voznje bicikla i na kraju maraton od 42 kilometra) zadobiti sav moj fokus na sport. Donio sam odluku o nastupu na Ironmanu, a par mjeseci se nisam nikom ni usudio priznati da okolina ne misli da sam poludio. Bilo je vrijeme za prvo cestovno biciklo. Krenuo sam od čiste nule na biciklu, puno je trebalo da dođem do neke snage. Nakon godinu sam kupio specifično biciklo za triatlon, a snaga je pomalo dolazila. Plivanje je bio veliki problem, ali kada nešto jako želiš sve se može. Sam početak u plivanju je bio jako težak, nisam mogao 100 metara preplivati da se ne nagutam vode. Upornošću sam i to nadvladao, posebno zadnjih godinu dana kako sam angažirao privatnog trenera. Nakon dvije godine tokom koji sam samo pravio podlogu na sve tri discipline slijedila je prijava za puni Ironman u Frankfurtu", dodao je Musli.

Za svoj prvi Ironman izabrao je Frankfurt, iako se tamošnja staza ne preporučuje početnicima.

"To moram napomenuti. Ko po prvi piut želi savladati ovu distancu, ne preporučuje mu se Frankfurt zbog zahtjevne biciklističke dionice, a i vrućina koje znaju početkom jula biti žestoke u ovom njemačkom gradu. Ali nije bilo dileme, htio sam Frankfurt iz razloga što živim blizu i frankfutrski Ironman je spektakularan zbog atmosfere duž cijele staze. Odluka za trenera je pala na Vladimira Žica. Radi se o profesionalnom triatlon treneru i na kraju će se ispostavit da nisam pogriješio. Imao sam veliki prednost što sam imao odličnu podlogu tako da je to išlo jako dobro od samog početka", istako je Musli, a na pitanje koliko je dnevno trenirao, odgovorio je:

"Trenirao sam zimi između 11 i 14 sati sedmično, a od marta mjeseca ove godine se volumen treninga podigao na između 16 i 19 sati sedmično. Treniralo se svaki dan bez ijednog dana pauze. Treninzi su bili savršeno dozirani tako da nisam bio slomljen od treninga. Plivao sam tri puta sedmično, a ti plivački treninzi su se sastojali od jakih intervala i laganih plivanja. Uglavnom sam plivao od 2,5 do čak 6 kilometara.

Treninzi na biciklu su se sastojali tokom sedmice od jakih intervala i subotom sam imao duge vožnje između 3 i 5.5 sati gdje bih nakon bicikla odmah išao na trčanje da navikavam noge na to šta me čeka. Nedjelja je bila rezervirana za duga trčanja izmedju 2 i 3 sata. U zadnjih godinu dana sam imao samo 3 dana slobodna od treninga, a treninzi su bili jako dobro složeni tako da nisam ni imao potrebu za slobodnim danima. Ipak sam morao paziti da idem najdalje do 22:30 u krevet i budio bi se oko 07:00. Bio sam jako zadovoljan regeneracijom jer poslje jakih treninga ujutro bih bio skroz oporavljen i spreman za novi dan".

Musli je istakao i da tokom priprema nije pretjerano pazio na prehranu, te da se nije opterećavao rezultatom, iako je kroz cilj prošao 520. od nešto više od 2300 takmičara na startu. U cilj je ušao u vremenu 10 sati, 49 minuta i jedna sekunda, što je za prvi Ironman i više nego solidan rezultat.

"Nisam ništa posebno pazio na prehranu. Uglavnom sam se hranio kao inače, osim što sam imao malo povećan unos ugljikohidrata. Kada sve saberem i oduzmem, mogu reći da je posebno poslijednjih 12 mjeseci moj život bio 200% podređen triatlonu jer sam znao da samo na taj način mogu odradit dobar Ironman. Sto se tiče samog rezultata nisam se previše zamarao, negdje u podsvjesti je bila želja da idem ispod 11 sati ali pošto je Ironman u Frankfurtu jako težak primarni cilje je bio završiti utrku", govori Musli za SportSport.ba.

Veliku podršku Musli je imao od porodice, a ukoliko se neke stvari poklope, naredne godine će se u Hamburgu pokušati ponovo naći na startu.

"Bez zdrave obitelji nema Ironmana jer sve u životu mora idealno funkcionirati da biste se mogli baviti ovim sportom koji zahtjeva strašno puno odricanja. Ako obitelj nije podrška od toga nema ništa. Planova nemam, želja imam, no sve ovisi o mnogo faktora. Put ka Ironamnu je i finansijski jako zahtjevan. Ako uspijem pronaći sponzora, što bi za istog bila velika promocija, onda bih se vjerovatno našao na startu u Hamburgu u šestom mjesecu. Ako ne, onda ću odraditi koju polu Ironman distancu", govori Ironman iz Livna.

Nekadašnji fudbaler, a danas Ironman, govorio je i o samoj utrci u Frankfurtu.

"Iz Fulde oko pola tri ujutro nakon svega dva sata sna krenuo sam u pratnji svog "stručnog stožera", Darije Teklić Musli, Jure Gudelja i Sanel Ormana prema Frankfurtu. Dobro raspoloženje, adrenalin i pozitiva u automobilu su se mogli nožem rezati.

Krenuli smo s plivanjem. Ušao sam u skupinu gdje je pisalo za natjecatelje koji plivaju između sat i deset minuta i sat i dvadeset minuta distancu od 3800 metara. Ušao sam u vodu miran i pun samopouzdanja jer znam kako i koliko sam imao vrhunskih treninga plivanja. Na početku je bila ogromna gužva i udaranja sa svih strana ali računao sam da će se to iskristalizirati nakon 500 metara. Međutim to ludilo je doslovno trajalo od prve pa do zadnje minute. Nisam mogao uspostavit ritam plivanja doslovno niti minutu da ne moram usporit ili stat na par sekundi jer nisam mogao prolazit od ostalih ljudi. Jako sam se dobro osjećao, imao snage i bez obzira na nemilo laktanje, sam izašao u top stanju", priča Musli, pa dodaje.

"Kao što znaju oni koji su bili u Frankfurtu, tranzicije su jako duge i nakon plivanja ima bar 200 metara dubokog pjeska uzbrdo do prve tranzicije. To sam dosta dobro odradio i nije bilo nikakvih problema. Krenuo sam na biciklu odmoran i svjež. Adrenalin je radio svoje i uopće nisam osjećao nikakav umor u nogama. Prvih 20-25 kilometara se ide jako brzo, prosjek je stalno izmedju 38-42 km/h. Prošli smo kroz grad, staza gori, a navijači te nose cjelo vrijeme. Nakon što smo izašli iz grada počeo je valovit dio gdje se smjenjuju usponi i spustovi. Na jednom spustu sam prešaltao prebrzo i spao mi je lanac. Ipak, nekako sam se spustio i stao sa strane. Lanac je spao i zaglavio se, tako dok sam sve sredio, izgubio sam nekih pet minuta. Na uzbrdicama sam jak, noge su me slušale i jako brzo su se oporavljale nakon dugih uspona.

I onda kad sam već mislio "pa nije ovo bilo nešto posebno", kada sam pomislio da sve ide kako treba, odjednom je zapuhao jak vjetar u pogrešnom smjeru. Nekih 25 kilometara do Frankfurta pravi pakao, potrošnja je bila ogromna. Na nekim velikim nizbrdicama nisam mogao voziti brže od 30 kilometara na sat. Nekako sam se dovukao do Frankfurta, a onda opet grad i euforija. Tu sam malo došao sebi. U glavi mnogo misli. Sam sebi sam govorio još 60 kilometara i tih 30 vjetrovitih. Moram izdržati. Tako je i bilo, opet zadnjih tridesetak kilometara čista borba ali u niti jednom trenutku me nije uhvatila malodušnost ili ne daj Bože razmišljanje o odustajanju, iako sam vidio dosta ljudi koji su morali stati. Pred kraj vožnje, na nekom 175. kometru pogled na Frankfurt. Emocije su proradile, oči se zarosile, iako sam znao da me tek čeka ono najgore - maraton".

Zanimljivo je slušati Adija, koji u jednom dahu nastavlja.

"Na početku trčanja sam se osjećao odlično i već nakon kolometra noge kao da su zaboravile da su vozile 182 kilometara i skoro 1700 metara vertikalnog uspona. Prvih četiri-pet kilometara sam trčao tempom od nekih pet minuta za kilometar. Mislio sam da mi je sat "pobudalio od umora" jer mi je taj tempo bio prelagan. Čekao sam da počnem padati nakon 13-14 kilometara, no noge su mi bile prelagane. Ušao sam u drugi krug kao da sam tek počeo trčati. Kum Jure me u jednom trenutku pitao kako se osjećam. Samo sam mu reko 'top'.  Završio sam i treći krug u perfektnom stanju, čak ni sam sebi nisam svjerovao s kojom lakoćom trčim. Posljednji četvrti krug trčim, u glavi mi je euforija jer imam nekih deset kilometara do nečeg o čemu sanjam više od tri godine. Al držao sam fokus na vrhuncu. Na 36-om kilometru sam znao da me više ništa ne može zaustaviti. Pojačao sam tempo, samo još u nekim trenucima sam trčao 4:30 min/km i onda dolazim do 42. kilometra. Čim sam kročio na crveni tepih ka finišu, emocije su me pregazile. Plakao sam i trčao. Srećom, imao sam naočale pa se nije mnogo primjetilo.

Vidim sam cilj, tu su moja obitelj i prijatelji. Sve ono što sam sanjao sve ove godine, je na tom mjestu. Nevjerovatan osjećaj, srce hoće da mi iskoči. Ante Teklić mi je pružio zastavu moga Livna. San se ostvario, dokazao sam da ono što iskreno želiš bez obzira na žrtvu koju to donosi, ništa, ali ništa nije nemoguće"

Na kraju se Musli zahvalio svima onima koji su vjerovali u njega.

"Hvala svima još jednom. Šta da kažem drugo? Moram spomenuti moje prijatelje, rodbinu i poznanike koji su me bodrili tokom čitavog dana, posebno na maratonu. Svako, ali svako poznato lice koje vidiš u tim teškim trenucima ti dadne jedan atom snage koji je presudan", zaključio je bivši fudbaler, a danas "čelični čovjek" iz Livna, Adi Musli.