Iron Puki: "Boks sam počeo trenirati kad su mi trojica otela mobitel, ali ne da bih prosipao silu" · Intervju

Poslije sam pitao roditelje da se počnem baviti boksom i tako je sve krenulo. Počeo sam trenirati u klubu Zlatni ljiljan u FIS-u", priča u razgovoru za SportSport.ba Edin Puhalo, poznatiji kao Iron Puki.

Bokser iz Sarajeva, prvi je Bosanac i Hercegovac poslije Damira Belje koji se odomogao titule evropskog bokserskog prvaka u WBO verziji. I prvi iz Sarajeva ikad.

Titulu je osvojio nedavnom pobjedom nad njemačkim bokserom i sada već bivšim prvakom Kai Kurzawom u Frankfurtu, tehničkim nokautom u trećoj rundi. Zanimljiva je to borba bila, kao iz filmova.

Prvo ste oborili Kurzawu na pod, ali je Nijemac bio mudar, "namazan".

"Uzdrmao sam ga u izvlačenju, iz odbrambenog položaja na kraju prve runde i pao je, ali je ustao nakon šest-sedam sekundi i odmah izbacio iz usta gumu. To u suštini ne smije da radi, ali to je i stvar iskustva. Nije bilo mnogo do kraja runde, ali je on dobio tu još dodatnih 15-tak sekundi, a onda se tokom pauze dodatno oporavio. Dobio je dakle na vremenu. U drugoj rundi, pokušao sam krošeom da ga opet oborim, ali promašio sam ga za nekoliko centimetara, a on me iz odbrambenog položaja pogodio suprotnim krošeom i oborio.

Ustao sam "nogama, a ne glavom" kako se to u boksu kaže, samo zato što sam bio izuzetno spreman. U tom trenutku pomisliš šta je ovo, ali bio sam priseban. Većina boksera odmah krene agresivno poslije takve situacije, ali ja nisam htio. Znao sam da sam tu rundu izgubio i želio sam biti strpljiv. Onda je uslijedila ta treća runda gdje sam ga tri puta slao na pod...", prisjeća se Puki kako se odvijala borba.

Da li ste nakon prvog nokdauna pretpostavljali da Kurzawa može uzvratiti tako brzo istom mjerom. Šta ste uopće od njega očekivali prije borbe?

"On je izuzetno iskusan bokser čija je glavna karakteristika nepredvidljivost, nikada ne znaš šta možeš od njega očekivati, tako da nije bilo govora o tome da sam ga podcijenio. Jednostavno desilo se tako, neću reći slučajno. Najbitnije je u takvim situacijama da ste mentalno čvrsti, jer stvarno je bio šok. Pomisli čovjek "šta ću sad", svašta se čovjeku prođe kroz glavu u nekoliko sekundi. Stvarno je veliki pritisak bio i trebalo je to izdržati. I meni i njemu je ovaj meč nekako značio prekretnicu", priča Puki, dok njegov trener Šefik Talović pojašnjava zapravo zašto je Edin šampion:

"Boks je specifičan sport, zato što je mentalna snaga veoma bitna. Ne samo tokom meča već i u čitavom procesu treniranja, od prvog dana kada se počnete baviti ovim sportom. Milioni ljudi ga treniraju, ali samo jedan, dvojica, trojica su prvaci. Zašto? Zato što ne odustaju i treniraju trostruko više. Svi koji se bave boksom - treniraju. Koliko? Sat vremena, neko se oznoji, neko ne oznoji, ali da bi došao na ovaj nivo trebaš trenirati po tri, četiri, pet sati. Ja uvijek kažem, možeš biti talentovan koliko hoćeš, ne može se baviti boksom neko ko je "duduk" totalni, ali sve je u radu. I naravno snazi volje, mentalnoj čvrstoći..."

Pa dobro je li bilo nekad situacija gdje ste rekli sebi zašto ja ovo radim, kad ste htjeli odustati?

"Nemoguće je da nekada dođete u tu situaciju, ali ja nikad u životu nisam rekao neću se više baviti boksom. Dođeš nekad u situaciju tokom treninga da kažeš sebi ne mogu više, kad ti bude svega više preko glave. Ali od prvog dana kada sam ušao u ring do danas nisam pomislio da je to što se bavim boksom besmisleno."

Koliko je potrebno vremena da se dođe na nivo da se radi meč za titulu evropskog prvaka? Koliko ste se konkretno pripremali za ovaj meč? I kako? Kažete da ste trenirali tri sata dnevno...

"Znate kakvi su kod nas ljudi, pa između ostalog i sportisti, mnogi bi htjeli rezultat preko noći, ekspresno. Vlada nestrpljiuvost. I kod nas je čest slučaj da se preskaču stepenice. Ja sam stvarno bio strpljiv i nikada ništa nisam radio prije vremena, dok ono ne sazrije. Koliko je potrebno? Potrebne su godine rada i kontinuiranog treninga, potrebno je živjeti ovaj sport.

Za ovaj meč konkretno pripremao sam se pet mjeseci, nakon meča u Zagrebu kojim je bio meč za izazivača. Osim treninga bilo je mnogo stvari o kojima se moralo razmišljati. Trenirao sam nekad i po sedam sati dnevno. Jednostavno ne može se sa samo tri meča upustiti u ovako nešto. Da to WBO radi ne bi bio najbolji na svijetu."

I kako se sada osjećate kao evropski prvak? Kakav je osjećaj kad ste se ujutro probudili?

"Nakon meča spavao sam samo dva sata, pričali smo dosta o meču, o našem dijelu posla, kako smo uradili svoje neke pripreme, kakva je bila organizacija... Prolazi ti to sve kroz glavu, vraćaš film i potrebno je da se slegnu utisci. Pa onda pričaš i s ljudima preko telefona, traje to. Ali u suštini nenormalno je olakšanje. Bio sam pod ogromnim pritiskom, i od strane medija, i od publike i od samog sebe. Razmišljaš hoćeš li iznevjeriti samog sebe.

Kako dolaze sve jači i jači mečevi čovjek postaje sve odgovorniji. Jednostavno ovo je bio level kojeg sam morao dostići da bi se još ozbiljno bavio boksom, jedna vrsta prekretnice jer otvara se sad šansa da nastupim na svjetskom nivou, da budem jedan od izazivača. Da sam izgubio, pitanje je kako bih ja sve to podnio, kako bi psihički izdržao. Hvala Bogu završilo je na najbolji način i sad imam još veću motivaciju da nastavim sa još žešćim radom. 

I šta sada slijedi? Koliko će litara znoja morati proteći da Vas izaberu kao izazivača pa da se borite za svjetsku titulu?

"Ja sam sada među 20 kandidata za izazivača, može se desiti da mi prvi naredni meč bude za titulu svjetskog prvaka, zavisi ako te odaberu. Također, može se desiti da mene neko izazove za titulu evropskog prvaka. Teško je međutim očekivati da ću odmah ući u borbu za svjetskog prvaka, cilj mi je ugrubo da kroz nekoliko mjeseci odbranim ovu titulu i odradim još jedno tri "obična" meča koja bi me stavila u poziciju obaveznog izazivača.

Ipak, to je posao mog menadžera Dalibora Bana i ne brinem o tome previše. Išao sam po nekom redoslijedu, bio sam prvo šampion Mediterana u WBC verziji, što niko nikad u historiji BiH nije. Sad sam postao evropski prvak i ne želim sa sedme stepenice pasti na drugu, već otići sa sedme na osmu. Ne na devetu, nego na osmu."

Ne dajem nikome povoda da me ružno pogleda

Koliko ste puta došli u iskušenje da na nekome iskalite bijes na ulici? Ima li toga?

"Dešava se raznoraznih iskušenja, ali generalno ne dajem nikome povoda za frku. Nisam imao slučajeva gdje sam morao u životu, mimo ringa koristiti svoje bokserske vještine. Većinom me sada u Sarajevu zna raja, može se desiti da je neko toliko pjan ili drogiran pa da traži belaj. Izbjegavam incidente, ne šepurim se, nisam takav čovjek, ali opet ne dam na sebe."

Kurzawi bi pobjeda isto značila mnogo

Moj prethodni protivnik ima strašnu karijeru, čovjek je ipak imao 44 meča i njemu je ovaj meč također mnogo značio. Šta on sad može ne znam, teško je kad izgubiš ponovo se vratiti na pravi kolosijek. Ipak, bio sam toliko dominantan da je on bukvalno spašavao živu glavu, u bježanju je tražio svoju spas, nije imao nikakve šanse iako je meč bio predviđen na 12 rundi.  Nije mogao drugačije ni biti predviđen kada se zna da je imao 38 pobjeda i samo šest poraza, pri tom je pobjeđivao najbolje borce u Njemačkoj, savladao jednog Denisa Roberta za IBF interkontinentalnog prvaka, koji je tada imao skor 26:0. Ove poraze gubio je tijesnim sudijskim odlukama i nisam stvarno očekivao da ću ga lako savladati. Zaista i sada imam veliki respekt prema njemu. U godinama je gdje mu je ovaj meč bio posljednja šansa, a meni odskočna daska."

Povratnička porodica

"Moja porodica je povratnička, vratili su se moji roditelji i mi, moja dva brata i ja 2000. u jedno mjesto pored Rogatice. Mi smo punih sedam ili osam godina vozarili iz Rogatice u Sarajevo. Prvo u srednju školu. Kada sam ja stekao pravo da polažem, ja sam njih vozio. Moji roditelji imaju farmu i dosta su imali posla i obavezam, pa smo sve to vrijeme i mi imali jako dosta posla da im pomognemo.

Nije bilo vremena tada da se maksimalno posvetim boksu, trebalo je to raditi, pa škola, vožnja... zbog čega sam trenirao maksimalno tri puta sedmično. Ipak, u posljednje tri godine stekli su se uslovi da se potpuno posvetim boksu i treniram svakodnevno, ponavljam, najmanje tri sata dnevno. Sve je postalo ozbiljnije kada sam se oženio, dobio dvoje djece, kćerku Alejnu i sina Arslana. Kada sam krenuo za Njemačku, baš mi je sin, onako sam od sebe, a ne znajući da se borim za titulu, kazao "bićeš šampion". Zato sam njemu posvetio ovu posljednju pobjedu."

Iz Hadžića do Igmana i nazad

"Dešavalo mi se da, tokom bazičnog dijela priprema da imam trening od pet sati i pređem biciklom ili trčeći 45 kilometara. To je aerobna kondicija. Sjednem na biciklo u Hadžićima i vozim na Igman, onda samo presvučem majicu pa trčim nazad do Hadžića i dole opet uzmem biciklo i do Osijeka. Prvo se stiče aerobna kondicija, ona je uslov da se počne raditi anaerobno. Onda u tom drugom dijelu priprema imali smo sparinge, išli smo kod Damira Belje u Mostar, onda smo imali još nekoliko sparinga u Sarajevu. Tri sedmice trajao je ovaj posljednji dio specifičnog  trenažnog procesa. Tada je bitno da se radi planski, sistemski."