Ljubitelji plemenite vještine, prije nekoliko dana su imali priliku gledati duel za svjetskog bokserskog prvaka u teškoj kategoriji, između Derecka Chisore i Vitalija Klička.
Meč, koji je i prije i poslije samog početka, donio mnogo kontorverzi i pitanja.
Prije svega, pitanje koje se postavlja već dugo vremena; da li je boks izgubio svoju stvarnu vrijednost i značenje i u kojoj mjeri privlači pažnju ljubitelja te vještine, u odnosu nekih ranijih vremena.
Prilika je to da se sjetimo, kako mnogi kažu, posljednjeg pravog šampiona u teškoj kategoriji, koji je boksu davao nešto više i činio ga zanimljivijim, svojim ofanzivnim i atraktivnim načinom borbe.
Naravno, riječ je o legendarnom Mikeu Tysonu, "posljednjem razbijaču" u teškoj kategoriji.
Dječak sa teškim djetinjstvom, rođen u opasnoj Brooklynskoj četvrti, gdje je naučio sva pravila ulice po principu "samo najjači opstaju" i koji je rano ostao bez majke i oca, sanjao je o uspjehu i slavi.
Boks je u osamdesetim godinama prošlog stoljeća još uvijek osjećao posljedice povlačenja Muhammada Allija, kao i jedne sjajne generacije boksera iz toga perioda, koji su historijski obilježili jednu epohu boksa.
Nakon toga, u teškoj kategoriji nije bilo toliko jakih i ekspolzivnih boksera, sa izraženim bokserskim stilom.
A onda, na sceni se pojavio jedan dječak, sa ipak ne baš pravim karakteristikama teškaša, obzirom da nije imao potrebnu visinu i težinu, ali sa do tada neviđeno agresivnim stilom boksanja, što svijet boksa nikada prije, a ni poslije nije vidio. Brzina pokreta ruku, preciznost udaraca, koordinacija, snaga i tajming, ostavili su sve ljubitelje boksa bez daha.
Zbog konstitucije i načina boksanja, poredili su ga sa sličnim "manjim" teškašima i velikim šampionima kao što su Fraizer, Marciano, Dempsey, ali svi ti borci su bili u određenoj mjeri tehnički limitirani i nisu imali ono što je imao Mike. Tyson je bio prava boks mašina, škola čuvenog Cusa D'Amata, koji je otkrio njegov bokserski talent i koji je bio njegov drugi otac, vodivši brigu o dječaku u ranom djetinjstvu, nakon što je ostao bez roditelja.
D'Amato, neposredno nakon što je prvi puta vidio Tysona u ringu sa 13 godina, izjavio je :
"Ovo je budući svjetski šampion.".
Riječi trenera, koji je prethodno radio sa velikanom i do tada najmlađim svjetskim prvakom u historiji, Floydom Pattersonom.
Mladi Mike je do 13. godine života, čak 28 puta bio uhapšen, a D'Amato je nastojao pravilno usmjeriri dječaka i naučiti ga vještini koju je volio i kojoj je posvetio cijeli svoj život.
Uz sav raskošni talenat koji je posjedovao, Mike je naučio pravilno i efikasno koristiti pokrete i snagu udaraca koje je imao. Prodorni krošei, aperkati, brzo kretenje i kao nevjerovatna brzina i serija udaraca koju je protivnicima zadavao iz svih uglova, napravili su od Tysona nepobjedivog borca.
Tyson je u prvih 19 profesionalnih nastupa ostvario 19 pobjedom nokautom, od toga čak 12 u prvoj rundi. U prvih 28. profesionalnih borbi, pobijedio je čak 26 puta nokautom, od toga 16 puta u prvoj rundi, dovoljno da se nađe na svim svjetskim naslovnicama i privuče nezapamćenu medijsku pozornost.
U međuvremnu, Cus D'Amato 1985. godine, umire od upale pluća i Tyson prilično rano ostaje bez svog mentora i drugog oca, prepušten svijetu slave i poroka, koji ga je čekao. Mnogi i danas tvrde, da je D'Amatova smrt poremetila Tysona da napravi još bolju i uspješniju karijeru.
Tyson je uživao nevjerovatnu popularnost i medijsku pažnju, a izjavamo kao: "Kada vidite kako rabijam nečiju glavu, uživajte!" dodatno je intrigirao sve ljubitelje plemenite vještine.
U novembru 1986. godine dobio je priliku da se bori za WBC titulu i pobjedom protiv Trevora Berbicka, postao je najmlađi svjetski bokserski prvak u teškoj kategoriji do današnjeg dana, sa 20 godina i četiri mjeseca.
Već naredne godine, Tyson pobjedama protiv Jamesa Smitha i Tonya Tuckera objedinjuje naslove svjetskog prvaka po WBC, WBA i IBF verziji i tako postaje prvi čovjek u historiji boksa, kojem je to pošlo za rukom.
Tysonova popularnost dostiže vrhunac. Tyson mania je potpuno zavlada, a predstavnici Nintenda, inspirisani likom i djelom Mike Tysona, prave video-igru "Pounch Out" koja je prodana u preko milion primjeraka.
"Peek-a-boo" odbrana, nevjerovatna kombinatorika brzine i snage, eskiviranje udaraca, rad nogu, mentalna snaga i kako je Tyson volio reći " udarci cijelim tijelom, a ne samo šakom" učinili su Mikea najdominantnijim borcem ikada viđenim.
Protivnici su imali strah od Tysona i često su gubili i prije samog ulaska u ring, a Mike je uspješno branio šampionski pojas.
Između ostalog, redom su padali Larry Holmes, Tony Tubbs i Michael Spinks, do tada neporaženi borac, u najplaćenijoj borbi toga vremena.. Iako su stručnjaci predviđali veliku borbu i sudar stilova, te da bi Spinks mogao srušiti Tysona, Mike je za samo 90 sekundi nokautirao Spinksa.
Ipak, ubrzo počinju i problemi. Tyson prekida saradnju sa Kevinom Rooneyom, koji se brinuo o njemu i trenirao ga od D'Amatove smrti, a počinje sarađivati sa čuvenim bokserskim promotorom Don Kingom.
Mike u tom periodu postaje emocionalno nestabilan i nedsiciplinovan, a suočava se sa mnogim ličnim problemima, što je kulminiralo razvodom se od prve supruge. Broj borbi je značajno smanjio i do 1989. je još samo u dva navrata protiv Bruna i Williamsa uspješno branio titulu svjetskog prvaka.
Konačno, u 38. profesionalnoj borbi, Tyson doživljava i prvi poraz i gubitak WBC titule, nakon devet uspješnih odbrana naslova, nokautom od Bustera Douglasa u desetoj rundi meča u Tokiju 1990. godine.
Meč i događaj koji je okarakterisan, kao jedno od najvećih iznenađenja u povijesti modernog sporta i najveće iznenađenje u boksu ikada, obzirom da je Mike bio veliki favorit.
Bio je to početak kraja Čeličnog Majka (Iron Mike), nadimak koji je nosi zbog razorne moći svojih udaraca i nevjerovatne fizičke snage.
Mnogi privatni problemi koji su uslijedili i trogodišnji boravak u zatvoru, definitivno su usporili i praktički označili kraj jedne velike karijere. Istina, Mike se nakon izlaska iz zatvora vratio, ali nije bio isti.
Ostat će upamćen meč sa Evanderom Holyfieldom, u kojem je Tyson odgrizao komad uha svome protivniku, nakon čega je zaradio jednogodišnju suspenziju, kao i nesupješni pokušaj povratka titule protiv Lennoxa Lewisa. Mečevi, u koje je, kako je sam Tyson priznao, ulazio iz čisto finansijskih razloga, jer mu do boksa više nije bilo stalo.
Zatvor je, praktički uzeo najbolje Tysonove bokserske godine i mentalnu i fizičku snagu koja ga je krasila. Sigurno da je mogao mnogo više dati boksu i ostvariti mnogo bolju karijeru, da nije bilo niza nesretnih okolnosti i privatnih problema, koji su ga udaljili iz samog ringa i označili kraj njegove karijere.
Čovjek koji je u ring ulazio sa jednostavnim, ali prepoznatljivim stilom oblačenja, sa crnim šorcem i crnim bokserskim patikama i sa smislenom namjerom da nokautira protivnika, zbog čega su se željno isčekivale njegove borbe do ranih jutarnjih sati, sigurno nedostaje svijetu boksa danas ili bar neki borac sličan njemu, koji bi pokazao sve čari plemenite vještine.
Posljednji bokserski velikan i jedini nakon Muhammada Alija, koji je pojavom i karizmom prešao granice boksa. Mit i legenda, o kojoj će se dugo pričati i borac kakvog će boks morati sacekati još neko određeno vrijeme.
Promo
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
