Bez srljanja do pobjede!

Reprezentaciju BIH vežu velike uspomene za Orlove jer smo sa njima odigrali prvu utakmicu kao nezavisna država koja je završena bez golova dok smo drugi meč izgubili sa 2:0.

Albanija nikad nije igrala na velikim takmičenjima, ali je više puta znala da iznenadi i vrlo često kroji sudbinu papirnatih favorita. Prije nego što se posvijetimo današnjoj generaciji koja je odlično otvorila ove kvalifikacije (Rumunija 1:1 u gostima i Luksemburg 1:0 kući) da se malo osvrnemo na istoriju fudbala u ovoj do prije dve decenije kontroverznoj zemlji.

Fudbalska federacija Albanije osnovana je 6. juna 1930, ali zanimljivo je da su prvu međunarodnu utakmicu odigrali tek 16 godina kasnije. Iako su 1932. primljeni u FIFA, toliko dugo su čekali na prvi susret koji je igrom slučaja odigran protiv Jugoslavije i to 7. oktobra  1946, a rezultat je bio 3:2 za SFRJ.

Ujedno je tadašnji selektor Albanije bio Ljubiša Bročić (rođen 1911, trenirao i Juventus i Barselonu). Te iste 1946. osvojili su Balkanski kup koji je doživeo 11 izdanja, prvi 1931, a poslednji 1980. u kome je SFRJ jednom slavila i sedam puta bila druga. Četiri godine kasnije i to 24. septembra 1950, doživjeli su najteži poraz do danas od Mađarske sa 12:0, a 1954. su bili među državama osnivačima UEFA.

Uprkos tome, uslijed zatvorene politike Envere Hodže, dugo su bili u izolaciji i tek su prvi put igrali u kvalifikacijama za EP 1964. Interesantno ja da tada datira i njihov najveći uspijeh jer su Grci odbili da igraju sa njima pa su bez borbe došli do osmine finala gdje ih je izbacila Danska (1:0 u Tirani, 0:4 u Kopenhagenu). Debi Albanaca u kvalifikacijama za SP uslijedio je u borbi za odlazaka u Englesku 1966. U šest utakmica su uzeli jedan bod i to protiv Sjeverne Irske, a rivali su još bili Švajcarska i Holandija.

Jedna od nezaboravnih utakmica Albanije opet je povezana sa SFRJ. U kvalifikacijama za EP 1968. u grupi sa te dve selekcije bila je još moćna SR Njemačka sa tadašnjim vedetama poput Bekenbauera i Gerda Milera. Međutim, Albanci su im odoljeli u Tirani gdje je bilo 0:0, dok su Jugosloveni slavili sa 2:0. Na kraju je SFRJ imao 6 bodova, SRN 5 i Albanija 1 bod pa su Osim, Džajić, Fazlagić i ostali otišli dalje i stigli do drugog mjesta u Evropi, a Nijemcima je to do danas poslednje veliko takmičenje koje su propustili.

Politika je oduvijek bila nezaobilazni dio albanskog nacionalnog tima pa su opet radi toga propustili kvalifikacije za SP 1970. i EP 1972 i opet su se pojavili u okršajima za odlazak u SR Njemačku 1974. kad su u grupi sa DR Njemačkom, Rumunijom i Finskom bili poslednji sa tri boda. Onda opet pauza do kvalifikacija za SP 1982. od kad više nisu izostajali.

Počevši od tog ciklusa pa do danas, Albanci su bili uvijek na repu grupe, ali bar sa po nekim uspjehom. Tako su u tim kvalifkacijama pobijedili Finsku, a u narednim za EP 1984. uzimaju po bod Turcima i Sjevernim Ircima dok ih SR Njemačka oba puta jedva pobjeđuje sa po 2:1. Kvalifikacije za SP 1986. bile su vrlo uspješne za njihov rejting jer su savladali Belgiju u Tirani sa 2:0 (ta ista Belgija je u Meksiku bila 4. na svijetu) uz po bod protiv Poljaka i Grka dok su u naredna ciklusa u 12 mečeva ostali bez ijednog boda. U borbi za plasman na EP 1992. dobili su jedno Island dok su od Španije izgubili sa čak 9:0. Što se tiče kvalifikacija za EP 1996. opet su oba puta namučili Njjemce izgubivši sa po 2:1, dok su izbjegli fenjer u grupi nadmašivši Vels i osvojivši solidnih osam bodova.

Nevjerovatno, ali je tako da opet Nijemci bili protivnici za SP 1998. i opet su Albanci po ko zna koji put protiv njih za dlaku ostali bez podviga jer su poraženi sa 3:2 na neutralnom terenu i 4:3 u Hanoveru. Uz to su pobijedili Sjeverne Irce sa 1:0 uz remi sa Armenijom 2:2, ali bili su posljednji. Naredni ciklus za 2002. donio im je skor od 1-4-5 i tad su pobijedili Gruziju uz takođe dva remija sa Letonijom, a iznenadili su i Grke u Tirani kad je bilo 0:0 i Norvežane u Oslu 2:2.

U tom ciklusu prvi put poslije 35 godina dobili su za selektora stranca i ta praksa je na snazi do danas. Poslije spomenutog Broćića vodili su ih i Mađar Mikloš Vadaš i Nikolaj Mihailovič Ljuksinov (SSSR) poslije koga se na klupi izmijenjalo 11 Albanaca zaključno sa Sulejmanom Demoljarijem umjesto koga je angažovan Italijan Đuzepe Dosena. Sa njim Albanci ostvaruju samo jednu pobjedu i to protiv Finske u kvalifikacijama za SP 2002, a u narednim za EP 2004. njega poslije dva meča mijenja Nijemac Hans-Peter Brigel sa kojim su Albanci sjajno igrali kući. O tome najbolji govori činjenica da su svih osam bodova osvojili kao domaćini pobijedivš Rusiju sa 3:1 (meč odigran u Skadru) i Gruziju takođe sa 3:1 dok su Švajcarskom odigrali 1:1 i Republikom Irskom 0:0.

Brigel je bio nagrađen sa ostankom na klupi i Albanci u kvalifikacijama za SP 2006. postižu svoj rekord osvojivši 13 bodova u 12 mečeva ostavivši uza sebe Gruziju i Kazahstan sa skorom 4-1-7 uz pobjedu nad Grčkom i remi u Ukrajini (u grupi bili još Turska i Danska). Novi selektor postaje Hrvat Oto Barić sa kojim Orlovi u kvalifikacijama za prošli EP beleže skor 2-5-5 i osvajaju peto mjesto u grupi ispred Slovenije i Luksemburga. Bili su sasvim solidni o čemu najbolje govori da su protiv Bugara i Slovenaca sva četiri meča remizirali. Ipak poslije poraza od Rumunije sa 6:1 slijedi odlazak Barića koga mijenja Holanđanin Ari Han. U grupi 1 u kvalifikacijama za prošli SP su osvojili predposlednje mjesto sa učnikom 1-4-5, ali su se opet pokazali kao žilav rival. Tako su kao domaćini uz pobjedu nad Maltom 3:0 remizirali sa Danskom 1:1 i Švedskom 0:0, dok su od Mađarske izgubili 1:0 i Portugala u 93. minuta sa 2:1. U gostima su odigrali samo  0:0 sa Maltom, ali su zato isti skor ostavili u Portugalu što je bila prava senzacija. Iz svega navedenog u njihovoj pogotovo bližoj istoriji vidi se da sve snage bacaju na utakmice u kojima su domaćini sa sporadičnim iznenađenjima na strani. I sad su svjesni da teško mogu da se uključe u igru za pozicije jedan i dva, ali njima je svaki bod velik i ono što se dogodilo u Rumuniji je dovoljno upozorenje.

Na žalost, Josip Kuže (57, eks Dinamo dva puta, Borac Banjaluka, Erfurt, Majnc, Gamba Osaka, Zagreb, Kemnicer, Zaprešić, Rijeka, Varteks, Ruanda, Džef Junajted), zbog moždanog udara neće sjedeti na klupi ni protiv BiH ni protiv Bjelorusije, a šef će biti Bosanac Džemal Mustedanagić, njegov asistent koji sigurno neće mjenjati za sad dobitnu taktiku.

Popularni Džemo ima 55. godina i rođen je u Bosanskom Novom, a za Dinamo je igrao od 1973. do 1983 i za to vrijeme je osvojio jednu titulu, dva kupa uz još dva druga mjesta i isto toliko finala Kupa. Potom je igrao 3 godine za Austriju iz Beča sa kojom je osvojio isto toliko titula uz jedan Kup, a bio je briljantan i kad je u četvrfinalu KPK sjajno uštopovao Maradonu i njegov tim je prošao dalje. Sve ove godine je radio na raznim funkcijama u Dinamu kao i u selekciji Hrvatske do 19. godina, a može se pohvaliti da su pod njim stasali Eduardo, Kranjčar, Modrić, Šokota, Drpić, Mikić, Čale, Lončarić.

Našim Zmajevima suprostaviće se slijedeći igrači na čelu sa golmanom Arjanom Bećajom iz kiparskog Olimpijakosa. Ima 35. godina i rođen je na Kosovu, tačnije u Prizrenu kao i mnogi drugi albanski reprezentativci. Za A tim je nastupao 39 puta. Rezerve su mu Sami Ujkani (22, Udineze) i Isli Hidi (29, Dinamo Tirana). Nema sumnje da će Ujkani u budućnosti biti prvi golman, ali za sada prednost ima Bećaj s obzirom na iskustvo.

Što se odbrane tiče, oba meča su do sad odigrali Andi Lila (24, Tirana), Armend Dalku (27, Vorskla, Ukrajina) i Debatik Kuri (26, kolega Ermina Zeca u Genčlerbirligiju), ali on neće igrati zbog povrijede. Četvrti u odbrani protiv Rumunije bio je Ansi Agoli (27, Karabah, Azerbejdžan), ali je protiv Luksemburga zaigrao vrlo dobri Kristi Vanđeli (25, Aris).

Glavna zvijezda tima je Lorik Cana (27, Galatasaraj), mladić visok 186 cm koji je rođen u Prištini, a otac mu je bio takođe igrač i to Agim. Cana posjeduje još i švajcarski (počeo kao klinac u Lozani) i francuski pasoš, a tokom karijere je igrao tri godine za prvi tim PSŽ (jedan Kup), četiri za Olimpik iz Marseja i sezonu za Sanderlend prije dolaska u Istanbul. Za reprezentaciju je odigrao 46 susreta uz jedan gol i apsolutni je lider ovog tima kako zbog kvaliteta tako i zbog liderskih sposobnosti. Po potrebi može igrati i štopera i u veznom redu.

Na sredini terena trebamo biti oprezni sa još dvojicom igrača. Rutiner Klodijan Duro (32, LASK) ime več 68 mečeva za Albaniju, a van domovine je igrao i za Rize, Samsun, Galatasaraj, Malatiju, Omoniju i Limasol. Prefinjen tehničar dok je Ervin Bullku (29, Hajduk) malo rabijatniji i vredniji. Bulku je ta A tim igrao 29 puta, a pre Splita je tri godine nastupao za ukrajinski Krivbaš. Zanimljiv je i Đerđi Muzaka (26), strijelac zlatnog gola protiv Rumunije što mu je bio prvi seniorski gol za reprezentaciju u petom meču. Nekad davno, prije šest godina imao je avanturu u grčkom Iraklisu poslije čega se vratio kući i sad nastupa za Dinamo iz Tirane.

Na spisku se našao i legendarni Altin Lala koji je zajedno sa Ervinom Skelom zamijenik kapitena Cane. Lala već 12 godina igra za Hanover i ima ogromno iskustvo u Bundesligi (280 mečeva), ali je zbog povrijede tek nedavno počeo trenirati i zato nije igrao u prva dva meča. Jeste zato još jedan veteran Ervin Skela (33) koji u A timu ima skor 59 (13). Omaleni čovjek iz Valone je trenutno bez kluba, a do sad je promijenio na desetine timova u Njemačkoj poput Uniona, Auea, Kemnicera, Valdhofa, Ajntrahta, Arminije, Kajzerslauterna, Koblenca i Energija, a bio je i u italijanskom Askoliju 2006. uz napomenu da posjeduje i pasoš te zemlje. Iako nema klub igrao je u prethodna dva meča i jedan je od onih na koga moramo obratiti pažnju. Vezni red zaključuju mlađi igrači i to Jahmir Hika (22, Panionios, eks Majnc i Olimpijakos, prošle sezone najniži igrač u Bundesligi), Gilman Lika (23, Dijarbakir) i Emiljan Vila (22, Dinamo Tirana, nije uspjeo da se nametne u zagrebačkom Dinamu).

Tako dolazimo i do špic igrača među kojima je prvo ime Erijon Bogdani (33, Ćezena) sa skorom u nacionalnom timu 52 (12). Karijeru je počeo kao košarkaš, a sa 14 godina se oprijedelio za fudbal i postao je član tima Partizani. Sa 21. godinom prelazi u Genčlerbirligi, a potom igra sezonu za NK Zagreb poslije čega je evo već deceniju u Italiji gdje se najduže zadržao u Ređini sa kojom se i izborio za ulazak u seriju A. Još je nastupao za Salernitanu, Veronu (tu je bio najefikasniji), Sijenu, Kjevo, Livorno i od ljetos za Čeezenu za koji je već dao dva gola u sezoni.

Iako nije mlad biće opasnost kao i Hamdi Salihi iz bečkog Rapida.On je u Rumuniji zamijenio Bogadanija, ali je protiv Luksemburga bio jedini strijelac. Rođen je u Skadru, ima 26. godina, a još 2004. se okušao u grčkom Panioniosu. Nije uspijeo pa se vratio u Dinamo iz Tirane, a pravi potez bio je odlazak u austrijski Rid u čijem dresu za nepune četiri sezone postiže preko 40  golova i 2007. debituje za reprezentaciju u kojoj već ima 6 golova u 15 mečeva. U Rapidu takođe igra odlično i nastupa u Evropskoj ligi, a u prvenstvu ove sezone ima 3 gola.

Predstavljanje Albanaca zaključićemo sa Edmondom Kaplanijem (28) koji sad igra u nemačkokm drugoligašu Paderbornu. On je iz Dureša, a još 2001. je prešao u Rijeku gdje u 7 mečeva postigao 3 gola, ali se vratio u domovinu i igrao za Partizani i Besu. Potom 2004. odlazi u Karlsrue gdje doživljava najveću popularnost i sjajno igra u Cvajti i Bundesligi prije odlaska u Augzburg koji ga je prvo pozjamio Koblencu, a sad Paderbornu. Za reprezentaciju je odigrao 30 mečeva i postigao je 6 golova.

Najviše nastupa za Albaniju ima golman Foto Štrakoša (eks Olimpijakos) i to 73, a onda slijede Lala, Igli Tare (eks Lacio, Fortuna), Buši, Hađi, Skela, Altin Rakli (eks Frajburg, Herta), Duro, Rudi Vata (prvi poznati Albanac u Evropi, dobio dozvolu još u vrijeme komunizma da zaigra za Seltik), Bogdani. Najviše golova postigao je Alban Buši (14), pa Skela  13, Bogdani 12, Rakli 11, Sokol Kušta (10, igrao za Fljamurtari kad su izbacili Partizan). Za ljubitelje statistike i da kažemo da najviše titula u Albaniji ima SK Tirana i to 24 (od 1958. do 1991. zvali se 17. Nentori), Dinamo Tirana 18, Partizani 15, Vlaznija Skadar 9 dok su u Kupu najuspešniji Partizani sa 15 trofeja ispred SK Tirane i Dinama po 13, Vlaznije 6, Fljamurtarija iz Valone i Teute Dureš po 3, itd. Meč Albanija – BIH igra se na stadionu Kemal Stafa (heroj iz Drugog svjetskog rata) kapaciteta za 19.600 gledalaca, a otvoren je 1946. Jedan Edin Džeko vrijedi više nego ceo albanski tim i tu bi trebalo da je sve jasno, ali opreznost je majka mudrosti.

Zato pamet u glavu, pametno i bez srljanja i pobjeda je naša.