Derbi kola: kraj jednog sna ili noćne more

Sada je lako biti pametan, ali nije pretjerano ako se kaže da se naprastan kraj lijepe zamisli očekivao svakog trenutka. Pa dobro je i trajalo, imajući u vidu sve otežavajuće faktore. A njih je bilo i za izvoza. Možda i jedini akteri čitave ove akcije koji nisu zakazali bili su fudbaleri, oni su nas ponekad čak znali i iznenaditi dobrim igrama i dali i više od onoga što smo očekivali. Svi ostali, nisu se proslavili.

Projekat

Projekat televizijskih prenosa utakmica fudbalske Premijer lige BiH već na startu bili su osuđeni na promocijsku katastrofu. Prvi prenos nije ni počeo, a i laiku je bilo jasno da su autori sebi postavili sizifoski zadatak – ime “Derbi kola” daje zadatak koji je jednostavno nemoguće ispuniti. U sportskom nadmetanju u kojem od 16 uključenih strana, bar 8 sebe (s pravom i navijačkim žarom) smatra najboljima i uvijek vrijedima titule derbija, mnogo logičnije bi za ime TV programa bilo uzeti neko neutralno ime koje neće stvoriti animozitet među ionako užarenim navijačkim glavama. Ne treba tražiti daleko. Hrvatski pandan “Derbiju kola” – emisija “Volim nogomet” dala je odličnu smjernicu i slogan pod kojim se moglo ići… Moglo.

Izvedba i promocija

Međutim, neprimjereno ime samo je mala otežavajuća okolnost i nikako nije moglo biti uzrokom kraha optimistično najavljenog projekta. Derbi koji često nije derbi startao je sa nikakvom promocijom, bez pratećih sadržaja i bilo kakve reklamne kampanje. Ipak, ako je kvalitetna reklama neophodna vrhunskim takmičenjima kao što je Liga prvaka, nema razloga da naš “Derbi kola” bude izuzetak i uzleti od nule bez uloženog pfeninga u brendiranje i promociju. Uz jeftina grafička rješenja rađena po sistemu “moj mali zna oko kompjutera, on će nama to…”, nikakvu statističku podršku i bez rada na dodatnim kanalima predstavljanja svih glavnih aktera, TV prenosi kakvi su se možda i mogli raditi 60-tih godina, u 21. vijeku bili su slab mamac za investitore i projekat osuđen na gašenje.

Sponzori

S druge strane ni eventualni sponzori nisu se baš iskazali u ovom slučaju. Sjajna ideja koju će podržati čak i oni koji sport gledaju samo radi mišićavih butina, zavrijedila je malo veću pažnju od sponzora koji se busaju da ulažu i pomažu sport i domaće proizvode. Neshvatljivo je da se od velikog broja kompanija koje svoju marketinšku strategiju grade na sponzorisanju sportskih kolektiva i postavljanju reklamnih panoa na stadione (gdje ih vidi 1000 zanesenih navijača), samo jedna odluči uložiti da se ti panoi snime kamerama i prikažu pred čitavom bosanskohercegovačkom javnosti. Bosanskohercegovačka kratkovidnost i u ovom slučaju je pobijedila, pa se nešto što bi za par godina moglo postati perjanicom bh. sporta ugasilo prije nego što je izašlo iz pelena.

Savez

Sponzorima bi bilo mnogo lakše ulagati, kada bi imali jednog partera sa kojim će pričati, umjesto njih osam. A jedino tijelo koje može i treba zastupati sve klubove je NFSBiH. Međutim NFSBiH je od Premijer lige davno digao ruke. U Fudbalskom savezu BiH često će vam reći kako je naša zemlja jedna od rijetkih u kojoj savez vodi takmičenja u Premijer ligi. To je očigledno opravdanje za nemar i nerad na promociji ove lige. U kakvom je stanju Premijer liga BiH dovoljno govori podatak da čak i kantonalne košarkaške ili rukometne lige svim medijima dostavljaju biltene i zapisnike sa odigranih itakmica dok naše najpopularnije takmičenje funkcioniše u mraku, a niko ne osjeća potrebu da javnost informiše o onome što se dešava. I onda se čudimo kako se mogao desiti slučaj “Gavarić.”?

Da riješimo jednu dilemu. Istina je da u naprednijim zemljama (a većina ih je takvih) takmičenja vode udurženja premijerligaša. Međutim, razlog za to je potpuno suprotan – nije tačno da savezi ne bi željeli voditi takmičenja, već im klubovi to ne dozovljavaju. Fudbal je izrazito unosan biznis, a inostrani klubovi shvatili su da ne žele ustupati najvrjedniji dio kolača savezima, već ga dijele između sebe, stvarajući udruženje koje je u njihovom vlasništvu. Za to vrijeme su u BiH od zlatne premijerligaške koke svi okrenuli glavu, da bi prikupili mrvice kojima se ona hrani. A koka umire od gladi.

Klubovi

Klubovi su posebna priča. “Ne dam prenos, jer ni oni nisu dali.”, rečenica je koju bih očekivao da čujem u obdaništu, a ne iz usta “ozbiljnih poslovnih ljudi” koji vode klubove. Možda je to najčešći, ali sigurno ne i jedini izgovor. Koncert, praznik, sajam, građevinski radovi, kasne uplate… čuli smo ih sve. Ali istina je samo jedna. Uprave u klubovima kratkog su vijeka i niko ne želi razmišljati o nekoj daljoj budućnosti. Logika je jednostavna – jedan poraz ih može izbaciti iz fotelja, a sasvim sigurno neće biti tu za par godina, kada se budu ubirali plodovi uloženog rada i pošteno odigranih utakmica. Pa zašto onda rizikovati… Ugasi kamere, istjeraj gostujuće navijače, porazgovaraj sa sudijom i udri! Pobijedi danas, sutra ionako ne postoji. Da izuzetak potvđuje pravilo najbolje se može vidjeti na primjeru NK Široki Brijeg koji godinama vode isti ljudi i koji su jedini uvijek rado otvarali vrata za TV kamere.

TV kuće

Jedan on najčešćih sistema izbjegavanja TV prenosa od strane klubova bilo je postavljanje prevelikog iznosa za prodaju prava. Vjerovali ili ne, suma koja je uobičajena za otkup prava na jedan TV prenos utakmice Premijer lige BiH često je duplo veća od one za koju se može kupiti pravo prenosa utakmice Bundeslige (npr. Bayern – Wolfsburg). A i tada je premala za mnoge klubove. Ako se uz to doda i trošak opreme, osoblja i svega što je potrebno da bi se snimila jedna utakmica, onda ne treba da čudi što komercijalne TV kuće u širokom luku zaobilaze Premijer ligu BiH. Međutim, BHT1 nije komercijalna televizijska kuća, pa bismo za pretplatu koju plaćamo ipak trebali dobiti nešto više od: “Eto mi smo pokušali, oni neće, mi se ne možemo toliko baš ni truditi, jer nema tu neke zarade…”. Mogli smo bar dobiti aktuelne grbove uz imena klubova, možda nekog gosta u studiju, redovnije najave prenosa… da ne pretjeramo pa zatražimo podršku u akcijama za zaustavljanje huliganizma ili promociju pozitivnih stvari koje se mogu vezati uz fudbal.

Navijači

Na žalost, naša realnost jeste takva da bi državni mediji morali obratiti malo veću pažnju na rastuću pojavu huliganizma vezanog sa fudbalske utakmice Premijer lige BiH. Poražavajuća je činjenica da grupa navijača misli da ima pravo prekinuti utakmicu (i to sprovodi u djelo), da vandal može utrčati u teren i udariti igrača, da se vozila sa navjičima presreču i demoliraju, a da se o tome ne napravi niti jedna debatna emisija na državnim kanalima. Ipak, i “navijači” snose veliku odgovornost za obustavljanje TV prenosa domaćih utakmica. Jasno je da se za jednu TV kuću teško opredjeliti da radi prenos utakmice koja u svakom trenutku može biti prekinuta izljevom nekontrolisanog nasilja sa tribina. Niko svoje uposlenike ne želi slati u “ratnu zonu”. Oni koji često najglasnije izjavljuju ljubav prema klubovima uglavnom su tim istim klubovima donijeli i najviše jada i nesreće. I ne samo njima…

Prateći mediji

Teško je praviti analizu a ne osvrnuti sa ne sve one koji nisu bili obavezni da pomognu, ali su mogli i trebali shvatiti da je “Derbi kola” projekt kojim se stvara budućnost bh. fudbala. Pa i ako nemaju direktnog interesa u promociji ovakve ideje, od medija koji bi od domaćeg fudbala u dogledno vrijeme mogli i živjeti očekivalo se da će prepoznati pozitivni vjetar i uključiti se da ga pretvorimo u buru.


Tako je došao neizbježni kraj snu ili noćnoj mori pod nazivom “Derbi kola”. Ne treba se iznenaditi ukoliko projekat iznenada uskrsne nakon dva kola koja su već prekrižena, ne, više nas ništa ne može iznenaditi. Ali ukoliko dobijemo priliku da ponovo sanjamo, trebali bismo se malo više potruditi, pa da ne bude po staroj narodnoj “Ko sa djecom liježe…”