Željezničar pati godinama: Bez magije na terenu, a u Savezu nijemi posmatrač procesa · Riječ, dvije...

Postoje klubovi koji pobjeđuju, postoje oni koji gube, ali postoje i oni koji, bez obzira na rezultat, nude nešto više, emociju, ljepotu igre i trenutke zbog kojih se dolazi na stadion, a FK Željezničar je godinama bio upravo takav klub, prepoznatljiv po majstorima koji su fudbal pretvarali u umjetnost, zbog čega današnja slika Plavih djeluje gotovo bolno suprotno svemu na šta su navijači navikli.

O problemima Željezničara bi se dalo pisati danima. Jedan od najvećih bh. klubova je u potpunosti promijenio imidž svog Kluba.

U Savezu ne postoje, bar ne u pitanjima gdje se rješavaju suštinske stvari bh. fudbala.

Njihov uticaj u bh. fudbalu je u rapidnom padu već godinama, te to nije problem danas, već od jučer i prekjučer.

FK Željezničar se u Savezu pita za ništa

Umjesto da budu na čelu kolone borbe protiv anomalija u bh. klupskom fudbalu u Dolini ćupova su odlučili "šutnjom" i ponekim šturim saopštenjem kojim se zamazuju oči navijačima, boriti se za svoj interes i bolje sutra.

Zato po ovom pitanju i jesu na mjestu gdje se pitaju za "ništa" i tako će biti sve dok se aktuelnim vladarima bh. fudbala iz Banja Luke i Mostara ne budu suprostavili argumentima i bez skrivenih namjera.

Taoci obećanjima, juče o ovom ili onom, a sutra možda i o obnovi travnjaka, u Dolini ćupova jednostavno ne smiju biti.

Željezničar je u silaznoj putanji, te to je ono što vjerovatno najviše boli publiku koja je već godinama sve više vezana za ovaj lub.

Logistika Željezničara je od nekada najjače u državi, došla na nivo prosječnih bh. klubova, te je pravo pitanje kako se iz takvog sivila izdići.

Dovođenje superzvijezda i nije dokazan put, već uspostava sistema. Međutim, publika je uvijek znala prepoznati i majstora kada ga ugleda.

Bez magije je dosadno

Jer kada jednom naviknete publiku na “deliće magije”, na poteze koji dižu ljude na noge i na igrače koji jednim dodirom lopte mijenjaju tok utakmice, onda je teško prihvatiti realnost u kojoj igra izgleda jednolično, predvidivo i, što je možda najteže za izgovoriti – dosadno.

Nije ovo priča o trenerima, taktikama ili sistemima, jer su se oni kroz godine mijenjali, dolazili i odlazili, donosili različite ideje i pristupe, griješili i pogađali, ali jedna stvar je uvijek bila konstanta kada je Željezničar imao pravi kvalitet u igračkom kadru i ono nešto neuhvatljivo što razlikuje dobrog igrača od majstora. Takvi su nekada nosili igru Plavih.

Priča zapravo počinje sa tri mandata Dželaludina Muharemovića, koji je od poslijeratnog perioda 1996. godine pa sve do kraja 2005. godine bio sinonim za “desetku” kakva se rijetko rađa, igrač koji nije samo stvarao igru, već je oblikovao identitet ekipe, zabijao, asistirao i nosio tu prepoznatljivu lakoću koja je fudbal činila lijepim.

Kada se njegova era približila kraju, činilo se da će nastati praznina koju je teško popuniti, ali tada se pojavio Semir Štilić, čija je magija od 2005. do 2008. godine nastavila ono što je Dželo započeo, donoseći novu dimenziju igre i potvrđujući da Željezničar ima kontinuitet u stvaranju fantazista.

Štilićev stil bio je drugačiji, ali jednako efektan: elegancija, osjećaj za prostor i potezi koji su često djelovali kao da dolaze iz neke druge dimenzije, zbog čega je vrlo brzo postao miljenik tribina i igrač o kojem se pričalo i izvan granica Bosne i Hercegovine.

Nakon toga, scena je pripala Zajki Zebi, koji je u dva mandata ostavio dubok trag, a posebno u periodu od 2010. do 2012. godine, kada se sve češće moglo čuti da je riječ o jednom od najboljih igrača na Balkanu, jer ono što je radio s loptom bilo je daleko iznad prosjeka lige u kojoj je igrao.

Zeba je bio igrač koji je mogao riješiti utakmicu jednim potezom, jednim slobodnim udarcem ili jednim dodavanjem, i upravo takvi igrači čine razliku između prosječnog i posebnog tima.

Simbolično, povratak Štilića 2019. godine dogodio se upravo u trenutku kada se završavao drugi Zebin mandat, kao da je sudbina željela još jednom podsjetiti navijače kako izgleda prava “desetka” i šta znači imati igrača koji nosi igru.

I iako je bio u poznijim igračkim godinama, magija nije nestala, njegovi golovi, asistencije i potezi i danas se prepričavaju, jer takve stvari ne blijede s vremenom.

Danas, međutim, u rosteru Željezničara takvih igrača nema. Nema onog jednog koji će stati na loptu, podići glavu i uraditi nešto neočekivano, nema tog trenutka neizvjesnosti kada publika ustane jer osjeti da se sprema nešto posebno, i upravo zato igra često djeluje ukočeno, bez ideje i bez onog šarma koji je nekada bio zaštitni znak kluba.

Sve izgleda kao da se igra u grču, bez slobode, bez inspiracije i bez individualne kvalitete koja može razbiti monotoniju.

I zato današnji Željezničar ne pati samo zbog rezultata, već zbog gubitka identiteta koji je godinama građen kroz igrače koji su fudbal igrali s osmijehom i kreativnošću.

Ipak, navijači se i dalje nadaju. Nada postoji u Madžidu Šošiću, još uvijek mladom igraču koji bi u budućnosti mogao donijeti ono što trenutno nedostaje, iako je ovu sezonu gotovo u potpunosti propustio zbog teške povrede prednjeg križnog ligamenta.

Možda upravo u njemu leži nova “desetka”, novi igrač koji će vratiti osmijeh na lica navijača i podsjetiti sve kako izgleda kada Željezničar igra lijepo, jer na Grbavici se uvijek tražilo nešto više od rezultata.

Tražila se magija.