Kakve scene
Ni Vučić ovo ne može režirati - Dok Piksija pola Srbije mrzi on se skrasio tamo gdje mu je najljepše
Dragan Stojković Piksi postao je omraženo lice u Srbiji. Do tog statusa je došao nakon statusa istinske legende.
Srpski fudbal neće po dobrom pamtiti Dragana Stojkovića Piksija. Po mišljenju mnogih, on je u saradnji s vlastima unazadio reprezentativni fudbal i doveo ga je na niske grane.
Njegov odlazak s klupe Srbije slavio se dugo. Zbog svojih političkih stavova i podrške Aleksandru Vučiću postao je omražen, te bi mu bilo kakav izlazak iz zone komfora donio zvižduke i skandiranja.
Ipak, postoji mjesto gdje je ipak još uvijek kao božanstvo. To je Japan.
Godinama je Piksi radio u ovom timu. Kao igrač je proveo čak sedam godina u Nagoyi, tu je okončao karijeru 2001. godine, da bi se sedam godina kasnije vratio i preuzeo je trenersku ulogu.
Ostao je do 2013. godine i smatraju ga legendom nakon što je kao igrač donio dva Kupa, te kao trener prvenstvo i Kup Japana.
Oglasi
Pogledajte kako je dočekan od strane navijača Nagoye.
聖地・瑞穂に #ピクシー 凱旋✨#NeverGiveUpfortheWin #Pixy #ストイコビッチ #パロマ瑞穂スタジアム#グランパス #grampus https://t.co/wrbpvYv1v9 pic.twitter.com/yrCJKQkUDp
— 名古屋グランパス / Nagoya Grampus (@nge_official) April 19, 2026
Ovakve scene u Srbiji ovaj stručnjak sigurno nikad neće doživijeti. Običan narod ga više ne podnosi, a kod predsjednika Vučića više nije toliko bitan.
U Nagoyi ga i danas dočekuju kao da nikada nije ni otišao. Navijači ne zaboravljaju kako je stigao kao velika zvijezda evropskog fudbala, ali se ponašao kao jedan od njih – bez distance, bez glume, uvijek spreman za fotografiju i potpis. To je baza istinske veze koja je kasnije prerasla u kult ličnosti.
I dok je u Srbiji svaki njegov potez u posljednje tri-četiri godine tumačen kroz prizmu politike, u Japanu se gleda samo na teren. Tamo mu niko ne broji izjave, ne mjeri bliskost s vlastima i ne prekopava intervjue u potrazi za „spornim“ rečenicama.
Oglasi
Piksi je u Nagoyi ostao ono što je bio i na Marakani krajem osamdesetih – čarobnjak s loptom i trener koji je ostavio trag.
Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je kao trener Nagoye mijenjao mentalitet čitavog kluba. Domaći igrači često ističu da ih je naučio evropskom pristupu, većoj hrabrosti s loptom i razumijevanju trenutka kada treba preuzeti odgovornost.
Upravo zbog toga navijači osjećaju da je dio njihove fudbalske kulture nastao zahvaljujući Srbinu kojeg u njegovoj zemlji danas dočekuju mnogo hladnije.
Kontrast je brutalan: dok bi ga na stadionima širom Srbije dočekale zvižduci i uvrede, u Japanu ga dočekuju transparenti, pjesma i neprestano skandiranje njegovog imena.
Jedna zemlja u njemu danas vidi simbol vlasti koju ne podnosi, druga ga i dalje gleda samo kao čovjeka koji je donio trofeje i ponos jednom gradu. Sve između toga staje u nekoliko sati leta avionom.
Možda je baš zato Japan za Piksija ostao sigurna luka. Tamo može prošetati ulicom bez bojazni da će ga neko zaustaviti zbog političkog stava, tamo može stati na travnjak bez straha od zvižduka.
Srbija je izabrala da u njemu vidi „Vučićevog čovjeka“, Japan ga i dalje gleda kao Dragana Stojkovića – fudbalera i trenera koji je ostavio neizbrisiv trag.
