Fudbaler, legenda i hrabro srce

Kao dječaka od 16 godina vihor rata ga je odveo put Njemačke i Hamburga. Do tada je bio fudbaler koji je prošao sve reprezentativne selekcije Jugoslavije, a odjednom se našao u tuđini, prepušten sam sebi.

Hasan je primjer kako se upornošću i predanim radom može napraviti uspješna fudbalska karijera. Put preko trnja do zvijezda, od konobara u jablaničkim kafićima, do evropske fudbalske zvijezde.

U Njemačku, tačnije u HSV, stigao je zahvaljujući očevom prijatelju. Igrao je prvo za juniore, a zatim za amaterski tim, gdje ga je primijetio Felix Magath, koji ga je i uveo u prvi tim.

Zvaničan debi u Bundesligi Braco je imao 8. marta 1996. godine protiv Fortune iz Düsseldorfa koju je vodio Sarajlija Aleksandar Ristić. Ipak, meč sa za pamćenje odigrao je 18. maja 1996. godine. HSV je gostovao u Frankfurtu gdje je igrao protiv Eintrachta. Hamburg je slavio sa 1:4, a Braco je postigao dva i namjestio dva gola i tako odveo svoj klub u Kup UEFA.

Poslije te utakmice Hasan je pozvan u studio Njemačke TV kuće ARD, koja je pripremila iznenađenje. Naime, Hasan nije ni znao da su novinari ARD-a, bili u Jablanici kod Hasanovih roditelja. Kada su mu pustili taj snimak ,Hasan je u studiju počeo da plače: "Kada sam nakon sjajne utakmice bio gost u studiju, pustili su snimke mojih roditelja, sestre, vidio sam prvi put Jablanicu nakon nekoliko godina. Bio sam u šoku, dok sam gledao snimke iz mog rodnog grada, grlo mi se steglo. Sjećam se da je majka Šefika kazala: "Otišlo dijete, a odjednom vidim odraslog čovjeka, moga Bracu". Bio sam van sebe od sreće, jer sam se do tada s roditeljima čuo samo preko radioamatera", pričao je Hasan.

Iako je i tada imao ponude da zaigra za Njemačku reprezentaciju, Salihamidžić se odlučio za svoju domovinu.

Prvo je debitovao za mladu reprezentaciju, 1996. godine u Grčkoj, a samo mjesec dana kasnije i za "A" reprezentaciju. Ostat će upamćeno da je Hasan, strijelac prvog zvaničnog gola za reprezentaciju BiH. Bilo je to u Bologni, protiv Hrvatske, gdje smo poraženi sa 1:4.

Tadašnji gost-komentator na Hrvatskoj televiziji, Otto Barić, rekao je da Ćiro Blazević nema formulu za zaustavljanje 19 godišnjaka koji im pravi probleme. Još je dodao, da je sreća što njegovi saigrači nisu raspoloženi kao tadašnji igrač Hamburga.

“To je bilo nešto posebno. Izgubili smo, ali je poraz bio neminovan, ta ekipa Hrvatske je dvije godine poslije bila treća na svijetu. No, ta atmosfera, okupljanje i sami počeci reprezentacije BiH ostali su duboko u sjećanju.“ rekao je Hasan, prisjećajući se te utakmice.

Nakon tri sjajne sezone u HSV-u, gdje igrao kao napadač stigle su ponude iz Bayerna i Barcelone, ali se Hasan odlučio za Bayern.

Debitovao je za Bayern 15. avgusta 1998. godine protiv Wolfsburga, a devet nezaboravnih sezona su pokazale da nije pogriješio u odabiru kluba.

Sa Bayernom je osvojio sve što se moglo osvojiti; šest titula, četiri kupa, titulu Evropskog prvaka i titulu Svjetskog prvaka. Tokom devet sezona, odigrao je tačno 350 utakmica u svim takmičenjima za Bavarce i postigao 49 golova. Bio je standardni i nezamijenjivi član prve postave, a svojevremeno je Franz Beckenbuer izjavio da bi popularni Braco imao mjesta i u tadašnjoj Njemačkoj reprezentaciji.

Nakon toga, odlučio je otići u Italiju, u još jedan veliki evropski klub, Juventus. Na početku je išlo sjajno, Hasan je bio standardan, ali su ga ubrzo zadesili problemi sa povredama. Proveo je četiri godine u Staroj dami, odigrao 73 utakmice i postigao osam golova, od kojih se izdvajaju dva u derbiju protiv Milana, koja su ga zauvijek ostavila u lijepom sjećanju navijača Juventusa.

"Posljednja godina i pol, zbog povreda nije bila lijepa, ali tako je u životu. Ne možeš uvijek jahati na konju uspjeha. U svakom slučaju, da mogu sve ponovo, ništa ne bih mijenjao“. rekao je Hasan i kasnije otišao u Wolsfsburg, kod svoga učitelja i trenera koji ga je i otkrio, Felixa Magatha.

Tokom sedmice, Hasan je postigao dva gola u pobijedi Wolfsburga nad Hannoverom, podsjetivši na stare dane i pokazavši da još uvijek nije za "starog gvožđa" i pored činjenice da u januaru slavi 35. rođendan i ne razmišlja o oproštaju:

“Kroz silne probleme sa povredama koje sam imao, naučio sam se da odluku o tome donosim ne iz godine u godinu nego iz mjeseca u mjesec. Za mene je igrati fudbal nešto najljepše na svijetu, to je ono što radim najbolje. Zato ću igrati koliko god mi tijelo bude dozvoljavalo".

Reprezentacija je posebna priča.

Momak koji je sa 19 godina postigao prvi zvanični gol za reprezentaciju Bosne i Hercegovine i igrao u najtežim vremenima, pjevao himnu iz sveg glasa u vremenu stvaranju ove države i reprezentacije,  postao je kasnije krivac za sve reprezentativne neuspjehe i predmet kritika "objektivnih" navijača reprezentacije.

Često mu se spočitavalo nedovoljno zalaganje, da ne igra na nivou kao što je to radio u svojim klubovima, da je igrač sa dva lica. Kada se osjetio suvišnim, spremio je opremu i napustio stadion i prije kraja meča. Bilo je to na prijateljskom meču protiv Francuske, 18. avgusta 2006. godine, kada je odigrao svoj posljednji meč u najdražem dresu.

Mnogi zaboravljaju da je često bio žrtva trenera koji su na njemu gradili autoritet. Počelo je od Mušovića, nastavilo se preko Hadžibegića, pa do Sliškovića. U vremenima kada se u reprezentaciji dešavalo sve i svašta, kroz koju su prodefilovala razni fudbalski anonimusi i ljudi sumnjivog autoriteta i morala, što se kasnije i objelodanilo. Javnost se tada bavila Hasonovim pristupom, zanemarujući neke druge, očigledne stvari.

Jednom prilikom na pripremama U Međugorju Hasan je izjavio: "Ja sam igrao za BiH i plakao nakon utakmica, kada vi niste znali da BiH uopće postoji!"

Za reprezentaciju je odigrao "samo" 44 utakmice i postigao je šest golova. Igrač koji je mogao mnogo više dati i pomoći u ključnim trenucima, lako je odbačen.

Najveća žal u njegovoj fantastičnoj karijeri je žal za plasmanom na neko veliko takmičenje sa reprezentacijom:

“Žalim što nismo otišli na neki veliki turnir, Evropsko ili Svjetsko prvenstvo. Dvaput smo bili vrlo blizu, pogotovo 2003. godine protiv Danske, kada nam je trebala pobjeda, a odigrali smo 1:1. Kolika je to šteta, ne mogu riječima opistati, a imali smo sjajnu ekipu".

Hasan je uvijek bio dosljedan sebi, istinska ljudska i sportska veličina koja nikada nije zaboravila odakle je i na koji način krenula u svijet i koji je postao najtrofejniji bh. fudbaler svih vremena.