Imaju li naši fudbaleri pojma o svojim pravima? · Kolumna

Željeli su da vide kako mogu izvući koji dinar pa je predsjednik Sindikata i također nekadašnji fudbaler Aldin Džidić brže-bolje pohitio da vidi s čelnicima Olimpica može li se nekako pomoći njima. 

Hamdo Spahić je bio odgovorna osoba i navodno, iako je bio vrlo korektan, nekoliko igrača, tih što su se obratili Sindikatu, nije se našlo na spisku dužnika.

Rekli ljudi "aj, pomagaj, nas nema."

Dobro, nema vas. Dajte mi ugovor.

Nemamo kod sebe.

Pa kakav vam je ugovor? Kaže amaterski.

Hajde, dobro, nema veze, pokušat ćemo. Kolika vam je bila plaća?

Nastade muk.

Kolika vam je, jadni ne bili, bila plaća? Ne znamo.

Igrali su oni, igrali, ali niti imaju pojma gdje je im je ugovor, niti znaju kolika im je plata koju potražuju. Znaju samo da su imali amaterske ugovore. Rekli da im je menadžer nešto davao i da je bilo bitno samo da imaju neki klub. Spahić se složio da im se isplati neki iznos povrdivši korektnost, ali nije ovo ni najmanje priča o Spahiću i Olimpicu već o igračima koji nemaju apsolutno nikakvog pojma kakva su njihova prava u današnjem fudbalu, kako isti funkcionira šta se smije raditi šta ne smije.

A ovakvih iz teksta ima mali milion, zapravo u BiH ih je ogromna većina. Niti znaju šta potpisuju niti znaju kada su njihova prava ugrožena, niti imaju pojma kako se izboriti za svoja prava. Koloplet je to nesređenih ugovora, transfera, odnosa...

Postojanje Sindikata profesionalnih fudbalera je stoga ne samo dobrodošlo već je društveno korisno i ohrabrujuće u smislu mijenjanja generalne svijesti koju karakteriše posvemašnja mutavost. To je riječ kojom je najbolje opisati "potlačlene", obespravljene. Sveopća inercija, nezainteresiranost i pristup kao da se sami ljudi ne tiču sebe.

Teško je vrijeme, žele svi da ušićare što više mogu pa su prisiljenji da rade sve i svašta, šute i trpe, nerijetko pristaju na nehumane uslove, pa izuzetak među ostalima nisu ni fudbaleri, prema kojima su klubovi nekada brutalni.

Jednom prilikom kada je odstranjen iz tima jer je odbio raskinuti trogodišnji ugovor nakon samo jedne odigrane sezone pitali su Semira Štilića pa dobro mogu li oni tebi sada reći trening ti je u 4 ujutro. I da na treningu trebaš istrčati 58 kilometara za 45 minuta. Ne uradiš li odbićemo ti od plate.

Kazao je da ne mogu jer je FIFA vrlo rigorozna i bitniji su joj maltene igrači nego klubovi. Mogu klubovi maltretirati igrače ali na bilo kojoj arbitraži neće se lijepo provesti.

Udruženju FIFpro teži da pristupi i naš Sindikat profesionalnih fudbalera što bi dodatno poboljšalo status profesionalaca i u suštini unaprijedilo fudbal koji uopće nije lošiji od slovačkog premda njihov prvak izbaci našeg. Izbaci jer to ipak Slovačka, ovo BiH. Razlika je u uređenosti društva i naprednijoj svijesti.

Generalno premalo je pameti i obrazovanost je ta koja od ljudi prave bolje ljude, od fudbalera bolje fudbalere, trenera bolje trenere...

Sindikat vs klubovi

U nekoliko slučajeva nadležni Sudovi presuđivali su u korist igrača na štetu klubova, nakon što su igrači zatražili pomoć preko Sindikata. Poznat je slučaj Jadranka Bogičevića kojem je Sindikat bio oslonac da tuži Željezničar i na kraju su mu morali isplatiti određeni novac.

Džidić ističe da Sindikat nije nikakav neprijatelj klubova već da štiti igrače i bori se za njihova prava. To što recimo Borac ne dobije licencu za Premijer ligu nije problem nikoga drugog ili trećeg već isključivo Borca, pa tako nije problem Sindikata što neki klub ne poštuje ono što je ugovorom dužan ispoštovati. Generalno, kaže Džidić, Sindikat ima korektne odnose s većinom klubova.

Problem većine igrača kod nas je što se ide niz dlaku i što generalno nisu upoznati sa svojim pravima. Naprosto se ide linijom manjeg otpora. Nisu rijetkost ni dvostruki ugovori. Kad neko našem prosječnom igraču ponudi deset hiljada na ruke on pristaje na sve. Malo ih vjerovatno zna da svaki igrač s drugom neisplaćenom plaćom ima pravo raskida ugovora...

Šta nakon karijere?

Džidić ističe da će ove godine Sindikat profesionalnih fudbalera organizirati dvije edukacije na temu "Život fudbalera nakon karijere" što je dio programa FIFpro, a posebno je značajan za zemlje u "tranziciji".

Većina fudbalera tek kada uđe u pozne godine, a pitanje je koliko prosječni bh. fudbaler uopće može zaraditi tokom karijere, počinje da razmišlja "šta ću sad". Pitanja egzistencije ne zanimaju mnoge, no kada se jave nastaje problem. U suštini svi bi željeli biti treneri barem u omladinskim školama, no ne mogu svi fudbaleri biti treneri. Željeli bi biti menadžeri i ostati u fudbalu, no to nije moguće za većinu, jer nisu svi toliko pametni.

Iskustvo pokazuje da se veoma mali broj fudbalera ostvari nakon karijere u drugim profesijama. Velikom broju ostvarenih u našim okolnostima to je pošlo za rukom jer su članovi neke stranke ili ih je zaposlilo zato što su znali nekoga (ko je znao nekoga).

Ove radionice pokušat će otvoriti vidike mlađim igračima i donekle im pokazati smjernice.

Istrajnost Mile Pehara

Slučaj Mile Pehara jedinstven je u bh. fudbalu budući da je njegova istrajnost prilično nevjerovatna. Pehar je godinu dana bio član Zrinjskog, iako su ga se odrekli i rekli mu da je prekobrojan, da neće računati na njega.

On međutim nije želio da raskida ugovor, trenirao je s drugim timom ili individualno, sve obaveze ispoštovavao, međutim nakon godinu dana navodno je kažnjen jer nije imao dovoljan broj nastupa i slično. Želio se, međutim prvostepenu presudu je izgubio.

Sada je međutim tim advokata Sindikata profesionalnih fudbalera preuzeo slučaj i očekuju da će drugostepena presuda otići u korist Pehara.

Inače članarina u Sindikatu iznosi 50 KM na godišnjem nivou, ali mnogima je ta cifra poput Mount Everesta.