Iračani brane naslov prvaka

Naime, svi gledaju kako će Katar organizovati prvenstvo Azije, jer će ista zemlja 2022. biti organizator Svjetskog prvenstva. Katar je bio domaćin prvenstva i prije 22 godine kada se naslovom prvaka okitila reprezentacija Saudijske Arabije, ali ovogodišnje domaćinstvo je ipak nešto drugo.

Prvi turnir najboljih azijskih selekcija odigran je 1956. godine u Hong Kongu, a naslov prvaka je pripao Južnoj Koreji, koja je slavila i četiri godine kasnije na domaćem terenu. Najuspješnije nacije su Japan, Iran i Saudijska Arabija, koje su naslov najboljeg osvajale po tri puta, Južna Koreja je najbolja bila dva puta, a Kuvajt, Izrael (dok se takmičio u Aziji) i Irak po jednom.

Ovogodišnje prvenstvo će po mnogima biti najbolje ikada - kako po kvaliteti turnira, tako i po organizaciji. Većina igrača koji nastupaju u evropskim klubovima igraće za svoje reprezentacije, ali ne treba zaboraviti ni činjenicu da se nogomet u Aziji posljednjih nekoliko godina podigao na jedan zavidan nivo.


U grupi A se nalaze domaćin Katar, Kina, Uzbekistan i Kuvajt. Domaća selekcija nema nekog igrača koji bi ulijevao strah u kosti protivnicima, ali je jedna od najuigranijih, jer većina igrača igra zajedno od najmlađih kategorija. Najbolji igrač Katara je je napadač Hussain Yaser, a uz njega najviše pažnje izazivaju dvojica naturalizovanih igrača, Fabio Cesar i Sebastian Quintana.

Kina je propustila Mundijal i želi se na kontinentalnom prvenstvu ponovo vratiti u azijski vrh. Du Wei je prvo ime Kineza, a najveći manjak je nedostatak iskustva. Uzbekistan bi mogao napraviti dobar rezultat, jer ima odlične igrače u Serveru Djeparovu, Sanjaru Tursunovu i iskusnom Maksimu Shatskikhu. Kuvajt nema niti jednog igrača starijeg od 30 godina, pa bi nedostatak iskustva mogao biti najveći njihov problem.

Japan i Saudijska Arabija su veliki favoriti grupe B, dok su Jordan i Sirija za njih ipak druga liga. Japanci su po mnogima prvi favoriti za naslov prvaka. Imena Daisukea Matsuija, Makota Hasebea, Keisukea Honde, Shinjija Kagawe i selektora Alberta Zaccheronija dovoljno govore o njihovoj snazi. Nedostatak je izostanak dvojice štopera Tanake i Nakazawe, ali će bivši trener Milana i Juventusa naći neko rješenje.

I u grupi C imamo dva velika favorita i dva apsolutna autsajdera. Australija i Južna Koreja ne bi trebale imati problema da pored Bahreina i Indje izbore četvrtfinale, iako Bahrein nije nikako za podcijeniti. Park, Young, Lee, Sung, Dong i Soo su dokazana imena, baš kao i Harry Kewell, Tim Cahil, Lucas Neil, Brett Emerton i mladi Nathan Burns kod Australije.

Grupa D se može slobodno nazvati "grupom smrti". U njoj se nalaze jedan od favorita za naslov prvaka Iran, zatim branitelj naslova od prije četiri godine Irak, Sjeverna Koreja koja je bila učesnik Mundijala u Južnoj Africi, te reprezentacija koja je najviše napredovala u posljednjih nekoliko godina UAE.

Dvojac iz Osasune Javad Nekounam i Shojaei Masoud su glavni igrači Irana, njima uz bok je i vezista Boltona Andranik Teymourian, te mladi Arash Afshin. Irak najviše nade polaže u odličnog kreativca Younisa Mahmouda i golmana Alija Muttashara. Korejci se uzdaju u disciplinu igrača, dok Emirati imaju dvojicu ofanzivaca Alija Ahmeda i Ibrahima Khamisa za koje bi se uskoro moglo čuti i u Evropi.

Ovo prvenstvo definitivno nije na nivou kvaliteta EURA, Copa Americe ili Afričkog Kupa Nacija, ali svakako nije ni za podcijeniti. Ako na njemu igra desetak zvijezda iz Liga petice onda je jasno da se radi o turniru visokog kvaliteta.