Ko je ubio Vedrana?

Uzbuđen, i sam potresen, ovako je smrt Vedrana Puljića objašnjavao mladić od jedva dvadesetak godina u neke sitne sate između nedjelje i ponedjeljka. Stajao je sa još tristotinjak navijača Sarajeva i, recimo to tako, okupljenih građana, nadomak Predsjedništva BiH. Prigušeni žamor tek je povremeno prekidao vrisak koji je dolazio negdje s drugog kraja gomile: "Neko se napio. valja ovo podnijeti", mudro mi protumačiše dvadesetogodišnjaci, listom djeca koju obično opisujemo finom i dobro odgojenom. Na njima nema tragova alkohola, samo šok: Vedrana su znali sa košarkaških terena, igrali su s njim ili protiv njega, međusobno ga opisuju kao "dobrog basketaša" i Igorovog brata. "A Igor je onaj, morao si ga upamtiti, što ima strašan šut!"

Onda počinju pričati o Igoru, njegovom rođendanu, strašnoj vijesti o bratovoj pogibiji i bolnici u kojoj je završio. Išli su da ga vide - šta mu reći u ovakvom času, pitaju naglas. Duboko svjesni da je još jedva desetak sati ranije, i u onom autobusu koji je grabio ka Širokom Brijegu, Vedran Puljić imao sve: svoju mladost, beskrajnu energiju, planove kako će naći posao, dogovore sa društvom za izlaske, iznenađenje bratu za rođendan, planirani basket s isprobanim protivnicima.

A onda je odjeknuo hitac! Ko je potegao pištolj, ko se prvi latio oružja, da li je incident bio planiran - Vedranu više nije važno. Ni njegovom bratu Igoru. Ni njegovim roditeljima, niti njegovim prijateljima. Oni dobro znaju da Vedran nije bio naoružan i jedino je za života pucao na koš. Ko je ubio Vedrana?

Od časa kada je internetom prostrujala vijest da je u Širokom haos i da ima mrtvih, na forumima, u javljanjima, u SMS porukama stajalo je: pucali su! Samo je policija iz Širokog Brijega bezobrazno ustvrdila: navijač Sarajeva nije ubijen hicem iz pištolja. Da drskost nema granica, svjedoči unutarpolicijska rasprava da li je nesretni mladić podlegao od udarca tupim ili oštrim predmetom. I licemjerno smirivanje - obdukcija je već naređena.

Hoće li obdukcija vratiti Vedrana u život? Neće. Može li istraga i eventualno lociranje krivca umiriti Vedranove najbliže? Teško. Još onda kada je u sarajevskom tramvaju bezdušno ubijen Denis Mrnjavac bilo je sve jasno: ulice Bosne i Hercegovine kontroliraju nasilnici i siledžije. Policija je tu tek da povede istragu i pronađe birane riječi da umiri javnost. Naravno, nije policija ta kojoj je u opisu posla briga za zdravo društvo. Ali jeste briga za sigurnost.

Dok su te iste noći Vedranovi drugovi stajali nadomak Predsjedništva, bili su potpuno opkoljeni policijskim automobilima, kombijima nakrcanim specijalcima: da je bilo ko samo pomislio na izgred, posve sigurno bi reagirali. Zoran Galić, policijski komesar Zapadnohercegovačkog kantona, onaj isti koji je novinarima tvrdio kako nije bilo pucnjave i kako je Vedran Puljić nastradao od udarca tupim predmetom, svoju i policijsku savjest pokušava sprati procjenom da utakmica nije bila od značaja, da je svrstana u kategoriju "srednje rizičnih" i da je policija bila zatečena brojem navijača iz Sarajeva. Uz sav policijski dignitet, Galić i kompanija posvjedočili su još da su sarajevski navijači "isplanirali incident".

Šta to znači? Je li u podtekstu Galićeva nastupa teza da su autobusi bili prepuni hordi zla naoružanih dugim cijevima? Ako nije, zašto se onda šuti o kalašnjikovima koji su viđeni na ulici? Zašto policija ne kaže ko je sve imao crne maske po licu? Gdje je, uostalom, odgovornost za krivu procjenu? Ko je taj ekspert koji je odlučio da je stadion Pecara zona srednjeg rizika? Ko je u ime policije donio odluku o razdvajanju autobusa? Kako to da policija Širokog Brijega nije ništa naučila iz prethodnih godina kada je i na fudbalskom i na košarkaškom terenu, dok ih je obezbjeđivala u punom kapacitetu, redovito dijelila crvene kartone nabildanim momcima koji su balijama prijetili klanjem i psovali im majke?

Već danas se sa Pecare i Širokog svim silama nastoji oprati mrlja nacionalističkog ispada. No on to jeste. Podatak da je ubijen Vedran ne amnestira ni ubicu ni one koji ga nastoje opravdati. Zvuči prljavo, da prljavije ne može biti, pravdanje ubistva huliganskim ispadima. Pritom se još olako zaboravlja da huligane odgajaju politike, svaka za svoj račun i svaka za svoj cilj. Nekoliko dana uoči Butmira to se može prevesti i ovako - zar nije i smrt Vedrana Puljića dokaz da ne možemo skupa, pa što da ne budemo jedni kraj drugih? Pitanje je zapravo kome sve odgovara da se događaj iz Širokog skrene sa naslovnih strana i potegne tek za pregovaračkim stolom? Ne smije se zaboraviti da je mnogo prije Butmira policija bila predmet rasprava od Doboja do Vlašića i završena reformom u čije domete i rezultate valja upisati i Vedranovu smrt.

Vedran Puljić je ubijen. Mnogo prije Vedrana ubijen je zdrav razum. A on u ovom času nalaže nekoliko važnih poteza: istragu okončati profesionalno, koristeći pritom i sve materijalne dokaze koji se zovu tragovi čahura od municije raznih kalibara, pronaći sjekire koje su orgijale po automobilima i ispitati policajce koji su učestvovali u neredima. Potom ustanoviti ko su eksperti i naredbodavci tako lošeg obezbjeđenja. Tek tada u obzir dolaze rasprave o "planiranom incidentu", no samo na način koji je ne tako davno i posve sličnim povodom demonstrirao srbijanski predsjednik Tadić. Istragom i akcijom na najvišem, državnom nivou.

(piše: Vildana Selimbegović)