Kriv za sve, zaslužan za ništa, a otišao kao pobjednik

Abdulah Ibraković je za sportskog direktora FK Sarajevo imenovan 26. avgusta 2013. godine, a svoj prvi radni dan u Bordo klubu imao je 1. septembra. Odmah po dolasku čelnicima kluba je predstavio svoju četverogodišnju viziju razvoja FK Sarajevo, a za samo dvije godine provedene na funkciji sportskog direktora ostvario je gotovo sve zacrtane ciljeve.

Početkom 2014. godine, organizaciono je uspostavljena Akademija FK Sarajevo, a danas Bordo klub zajedno sa Željezničarom daje najviše reprezentativaca u omladinskim selekcijama naše zemlje. Kadeti i juniori Bordo tima tokom dvije godine Ibrakovićevog mandata bili su rado viđeni gosti na mnogobrojim evropskim turnirima na kojima su ostvarivali dobre rezultate, a u prošloj sezoni kadeti su osvojili titulu, a juniori Kup Bosne i Hercegovine, dok se i ponirska selekcija Bordo tima također okitila naslovom prvaka države. Formirana je i skaut služba kluba, uspostavio je Ibraković i saradnju sa slavinim Milanom, a treneri Akademije su krajem prošle godine boravili na sedmodnevnom stažiranju u ovom slavnom italijanskom klubu.

Uspio je sada već bivši sportski direktor FK Sarajevo, zahvaljujući svojim poznanstvima, u Bordo tim dovesti i igrače o kojima su na Koševu do prije par godina mogli samo sanjati. Mato Jajalo, bivši igrač Kolna i Siene, a danas Palerma, pola godine je nosio dres aktuelnog bosanskohercegovačkog prvaka, a koliko je njegovo prisustvo značilo igračima Sarajeva najbolje znaju Samir Radovac i Gojko Cimirot.

Osim Jajala, dres Sarajeva je obukao i danas ga nosi golman Chelseaja, Matej Delač. Stigao je u Sarajevo i makedonski reprezentativac Krste Velkoski, pa zatim Miloš Stojčev. Uspio je Ibraković u ligu od koje iole kvalitetniji igrači bježe kao đavo od krsta, dovesti nekadašnjeg hrvatskog reprezentativca Leona Benku, pa zatim nekadašnjeg srbijanskog reprezentativca Milana Stepanova, Tomislava Barbarića, Harmonyja Ikandea...

U vrijeme Ibrakovićevog mandata u Sarajevo je stiglo i par igrača koji iz ovih ili onih razloga nisu opravdali povjerenje. Radi se o Irfanu Vusljaninu, Risti Mitrevskom, Miroljubu Kostiću. No, u svijetu fudbala ne postoji sportski direktor ili menadžer koji je u klub doveo deset igrača, a da nije imao niti jednu krivu procjenu. I sve te igrače, izuzmemo li Velkoskog, Ibraković je doveo u Sarajevo sa 0 KM proračuna za obeštećenja. Dio navijača Bordo tima prigovarao je Ibrakoviću i zbog čestih mijenjanja trenera, kao i zbog ponekad malo bahatih izjava izjava u medijima.

Međutim, pored osvojenih trofeja (Kup, prvenstvo) najveći Ibrakovićev uspjeh je prodaja igrača. Zaradilo je Sarajevo od prodaje Asmira Suljića, Amera Dupovca i Miloša Stojčeva za naše prilike sasvim solidne novce, a trebalo je reći ćiribu-ćiriba, hokus-pokus, pa prodati PAOK-u Gojka Cimirota, igrača koji je u Sarajevo stigao za "garnituru dresova", prema neslužbenim informacijama, za milion eura što je najveći transfer u historiji Premijer lige.  

Naravno, svi ovi nabrojani igrači, kao i ostali bili su uvod u nešto što navijači Sarajeva do dolaska Ibrakovića u klub nisu osjetili gotovo deceniju. Prolazili su kroz Sarajevo i znani i neznani u posljednjih desetak godina, no u vitrinama za pehare bio je pokoji sa Bajramskog ili Božićnog turnira, te mnogo prašine.

Devet godina čekalo je Sarajevo na trofej u Kupu, a onda je u prvoj sezoni Ibrakovićevog mandata osvojeno najmasovnije takmičenje u našoj zemlji. Nastupi u Evropi, početkom prošle sezone su nešto čega će se navijači Sarajeva, bez obzira na ubjedljiv poraz u 4. pretkolu Evropa lige od Borussije Moenchengladbach dugo sjećati. Godinu nakon osvojenog Kupa na Koševu se proslavila i titula prvaka Bosne i Hercegovine i to nakon osam godina posta, a Sarajevo je konačno zaigralo u kvalifikacijama Lige prvaka, gdje se nije dobro provelo. Pogađate, sportski direktor FK Sarajevo i na dan kada su se desetine hiljada navijača Sarajeva ponosno "šepurili" Titovom, bio je Abdulah Ibraković. 

I pored svih nabrojanih uspjeha kojima se ne može pohvaliti niti jedan sportski direktor u historiji Sarajeva, Ibraković je konstantno bio pod velikim pritiskom, kako od jednog dijela navijača, tako i od pojedinih menadžera koji su njegovim dolaskom izgubili status kakav su ranije uživali u Titovoj 38/b. 

Sada već bivši sportski direktor FK Sarajevo tom "odabranom" društvu bio je kriv zbog toga što kiša pada više nego li treba, što sunce grije jače nego prije nekoliko godina. Trpio je Ibraković udarce ispod pojasa samo iz jednog razloga. Njegov cilj je bio povratak Sarajeva u sami vrh bosanskohercegovačkog fudbala. I uspio je, i iako je kod onih "velikih" navijača Sarajeva bio kriv za sve a zaslužan za ništa, otišao je kao pobjednik.