"Laž je da smo zadužili klub"

U nemogućnosti da, u otežanoj zdravstvenoj situaciji, zbog koje sam bio prinuđen da napustim kormilo FK Sarajevo, pojedinačno odgovorim na upite mnogobrojnih medija, molim vas da prenesete javnosti moje ocjene i stavove koje ću izreći na ovaj način, izjavom za sve medije koji su zainteresirani za razvoj događaja u FK Sarajevo.

Još jednom ističem da je isključivi povod za moju ostavku na poziciju predsjednika Upravnog odbora moje pogoršano zdravstveno stanje, na koje su mi ukazali ljekari, a do kojeg je došlo isključivo zbog preopterećenosti poslovima koje sam pokrenuo u FK Sarajevo, te zbog stresova kojim sam bio izložen u pokušaju da čista srca, sa najboljim namjerama prema Klubu, sa novom Upravom saniram finansijske dugove i organizacioni haos koji smo zatekli stupanjem na dužnost 21. juna ove godine.

Nasuprot zlonamjernicima i, što ne reći, ordinarnim lažovima koji sada pokušavaju da krivotvore stanje koje sam zatekao u Klubu, činjenice su neumoljive i potvrđene u svim službenim papirima FK Sarajevo.

A one kažu da je 21. juna Klub bio zadužen sa oko tri miliona KM, završno sa 1. januarom 2010. godine.

Uz to, do 21. juna 2010, kad sam stao na kormilo Kluba, nakupilo se još blizu 400.000 KM tekućih neplaćenih obaveza, među kojim su dominirale četiri neisplaćene plate igračima, stručnom štabu i trenerima, te uposlenicima u klupskoj administraciji. Stoga su obična laž tvrdnje bivšeg predsjednika Hajrudina Šumana da je za neisplaćene plate koje pomenuta lica u Klubu potražuju kriva nova Uprava.

Ta Uprava, koju sam vodio četiri i po mjeseca, ostvarivala je urednu dinamiku plaćanja igračkog pogona u periodu u kojem je vodila Klub. Ono što se i dalje duguje, to su neisplaćene plate iz vremena prethodne, Šumanove Uprave.

Ordinarna je laž, takođe, da je nova Uprava navodno zadužila Klub za dodatnih 600.000 KM. U prilogu dostavljam knjigovodstvenu analizu koja je u Klubu napravljena na moj zahtjev, u kojoj su sve stavke iz perioda 22. 06. – 30.09. 2010. godine, iz kojih se vidi da je u tom periodu Klub pozitivno poslovao: prihodovali smo 436.837,00 KM, a potrošili 427.861,00 KM, što će reći da smo bili u plusu desetak hiljada KM.

U tom periodu, na moju inicijativu, pokrenuli smo i proveli dosad najuspješniju akciju prikupljanja članarine i prodaje sezonskih ulaznica za naše utakmice, te ostvarili marketinške prihode na tržištu koji su, inače, u prvom dijelu godine bili potpuno zamrli.

Na račun Kluba uplatio sam i ličnu pozajmicu od oko 130.000 KM, kako bi Klub dobio novac neophodan za iole solidno finansijsko poslovanje. Na poslovima vođenja Kluba dnevno sam provodio po 10-12 sati i u tom periodu prisustvovao svakoj utakmici FK Sarajevo, o svom trošku putujući na sve naše gostujuće mečeve. Iz čiste ljubavi prema klubu za koji navijam od malih nogu, trošio sam svoje radne, finansijske, emotivne i zdravstvene potencijale. Koristeći svoja profesionalna menadžerska znanja i iskustva, pokrenuo sam proces reorganizacije Kluba, uvodeći svježu stručnu krv: Adnana Džemidžića i Rešida Muratovića na pozicije izvršnih direktora, koji su trebali razmahati novu poslovnu klimu u FK Sarajevo.

Međutim, sva ta dobra volja nailazila je na otpore u profesionalnom pogonu FK Sarajevo, prije svega u njegovoj administraciji, kod direktora Nihada Baljka i generalnog sekretara Mirsada Alihodžića. Oni su na svaki mogući način spriječavali Muratovića i Džemidžića da preuzmu poslovne konce, čak i da steknu uvid u elementarne finansijske tokove i njihovu transparentnost. Najbolje je to u svom dopisu Upravi objasnio Adnan Džemidžić, čiji dopis vam takođe stavljam na raspolaganje.

Veliku frustraciju kod mene je stvaralo i ponašanje šefa stručnog štaba Mirze Varešanovića, kojem smo – iako trenerskom pripravniku, bez adekvatne licence - i ja i nova Uprava pružili punu, apsolutnu podršku u radu sa prvim timom. On je, međutim, pokazivao apsolutni nedostatak spremnosti za poslovnu komunikaciju, uvažavanje interese Kluba i generalne smjernice u djelovanju takmičarske ekipe. S više strana ukazivali su mi na njegovo neprincipijelnoi forsiranje određenih igrača, koji objektivno nisu pripadali prvoj jedanaestorici. Uspostavljan je, i sa drugih strana, patronat nad određenim igračima i njihovim karijerama, prije svega u finansijskom interesu njihovih „pokrovitelja“.

Takvih pretenzija ja nikad nisam imao i smetalo mi je da drugi na taj način pokušavaju da zloupotrijebe Klub i svoje pozicije u njemu.

Posebna priča je odnos sa našim navijačkim skupinama, do kojeg je nova Uprava jako držala i koja je stalnim razgovorima doprinijela da „Horde zla“ postanu naš ponos, publika za primjer, koja je urnebesno navijala i pritom se kulturno i sportski ponašala. Ovo prvenstvo pokazalo je najljepše lice te publike, koja mi je i bila najveći poticaj da nastavim sa mjerama koje će Klub u svakom pogledu unaprijediti, i to na transparentnoj osnovi.

Jedan od njihovih zahtjeva uvijek je bio da sa odgovornih pozicija u Klubu uklonimo ljude koji tu rade godinama i koji su Klub vodili nizbrdo, a odnose s navijačima smatrali nepotrebnim, čak i štetnim po Klub. Ti ljudi, koji su ponovo ostali u administraciji Kluba, svoj život vodili su u stvari na grbači Kluba: navijači su im trebali samo kao publika koja plaća ulaznice, a Upravu su vidjeli kao neku vrstu mecene koja će im donositi novac da oni Klub vode kao sopstvenu prćiju: netransparentno, skupa sa grupom ljudi i nekih starih igrača koji su FK Sarajevo doživljavali kao lično nasljedstvo koje mogu da harče do mile volje.

U svemu tome jako me je frustrirala situacija u kojoj ja i grupa ljudi čista srca, potpuno volonterski i bez ikakve želje da se ičim u radu Kluba okoristimo, treba da budemo sluge okorjele fudbalske birokratije i čaršije, da ne upotrijebim teže izraze. Da me moje zdravstveno stanje nije ozbiljno upozorilo na fizičke granice mog angažmana, on bi – da je dalje potrajao – vodio udaljavanju tih ljudi iz Kluba i klupskih kuloara. Nadam se da će nova Skupština i novi Upravni odbor sve ovo imati u vidu kada budu odlučivali o novim kadrovskim rješenjima, kako ne bi i oni naišli na zid na koji smo mi naišli.

U tom smislu, mislim da je jedino rješenje, ono na kojem smo mi počeli raditi, da se konačno profilira sastav te Skupštine, te da u njoj budu isključivo ČLANOVI FK SARAJEVO, ljudi koji plaćaju članarinu. Njih je trenutno oko hiljadu.

Nadam se da će FK Sarajevo u dogledno vrijeme pronaći put iz krize, prije svega angažmanom ljudi u Klubu, ali i unaprijeđivanjem društvenog odnosa prema sportu i našim najjačim klubovima. Bez šire društvene zajednice, svi fudbalski klubovi osuđeni su na propast. Društvo se mora izračunati koliko sport može doprinijeti ozdravljenju društva, promociji lokalnih zajednica i one državne, te u tom smislu – poput ozbioljnih zemalja – sportu pronaći adekvatno mjesto, ono koje sada u BiH i Sarajevu apsolutno nema.

Na kraju, zahvaljujem se našim navijačima, posebno „Hordama zla“, koji FK Sarajevo iskreno vole, te većini medija koji su nam pružali podršku i objektivno pratili razvoj događaja u Klubu.