Majstor kaznenog prostora

"Dečko iz zaleđa", kako ga vole nazivati mediji u Italiji, ponovo je, potpuno neočekivano, zablistao. I to u utakmici za koju mnogi nogometaši žive i za koju će još generacije živjeti. Milan je u grotlu San Sira ugostio madridski Real čiji kapaciteti ove sezone nemaju granicu, a ambicije rastu iz dana u dan.

"Kraljeviće", predvođene Cristianom Ronaldom, Milan sinoć, kao niti prije 14 dana, nije mogao zaustaviti. Zapravo, nije to mogao sve do 60. minute, kada je na scenu nastupio - Inzaghi! No, krenimo redom. Najprije je Higuain, nakon što ga je 'loptom iz snova' uposlio Di Maria, preciznim udarcem savladao Abbiatija. Rezultatom 0:1 otišlo se na odmor. Smijeh na licu Mourinha, ogromna doza gorčine na licu "čovjeka preko puta", Massimiliana Allegrija, trenera Rossonera.

I u nastavku je na terenu postojala samo jedna momčad. Allegri je, vjerovatno očajnički, odlučio izvaditi iz igre Ronaldinha, baciti sve karte u napad, ubacivši Filippa Inzaghija umjesto njega. "Punih" osam minuta je trebalo 37-godišnjaku da "zapali" stadion na kojem igra već desetu godinu.



Ibrahimović je sve dobro napravio po lijevoj strani gostujućeg šesnaesterca, ali je njegov udarac uspio kratko odbiti Casillas, a onda je Inzaghi, u svom stilu, potpuno neometan, glavom loptu poslao u praznu mrežu sa svega metar udaljenosti. Naravno, uslijedio je popularni "Inzaghi show-man" način radovanja, zbog kojeg se često dobije dojam da je gol, ma kakav on bio, postignut u finalu nekog velikog takmičenja.

Upravo taj gol je Milanu donio krila, pa se težište igre prebacilo pred gol Casillasa. Urodilo je to plodom samo deset minuta kasnije. Sada je Gattuso asistent, Inzaghi ponovo, rekli bismo 'inzagovski' koristi nespretnost protivničke odbrane i šalje loptu u mrežu za vodstvo Milana. Tek je Pedro Leon (istina lijepim pogotkom) uspio na kraju postaviti konačnih 2:2, čime će sigurno biit zadovoljeni apetiti i jednih i drugih.

"Finale prije finala" Lige prvaka je, dakle, završeno neodlučeno, ali ćemo ga pamtiti po Inzaghiju. Filippo, stariji brat Simonea Inzaghija koji nastupa u Laziju, često je mijenjao klubove, pa se zadržavao tek u onim velikim. Karijeru je počeo u rodnoj Piacenzi gdje je odigrao tek dvije utakmice. Igrao je još u Albionelfeu, Hellas Veroni, Pari i Atalanti. Potom je uslijedio veliki podvig i transfer u Juventus. Popularni Pipo je u Torinu postao zaštitni znak za četiri provedene sezone (1997. do 2001.), gdje je u 120 odigranih utakmica postigao 57 golova.



Dolaskom Trezegueta, Inzaghi je izgubio svoje mjesto u zlatnoj generaciji Stare dame koju je na terenu predvodio Del Piero, a izvan njega legendarni stručnjak Marcello Lippi. Navijači "crno-bijelih" bili su šokirani kada je Inzaghi poručio: "Novi sam član AC Milana". Milanova "devetka" i "vječiti dječak" dobro se snašao u tandemu sa Ukrajincem Andrij Ševčenkom. Sa Rossonerima je osvojio Scudetto, dva naslova Lige prvaka, Europski i Talijanski Superkup...

Ne radi se o napadaču koji razara protivničke odbrane i koji reda golove k'o na traci, ali Inzaghi je takav. Strpljiv, snalažljiv, pravi lisac pred golom protivnika. Često je on taj koji samo dotakne loptu i skrene je u mrežu, premda je lopta prije njega možda prošla pored desetine igrača. Igračima poput Inzaghija dovoljan je tren, samo jedan tren, kako bi riješili utakmicu. Pitanje je samo kada će se to dogoditi.

Nije slučajno Jose Mourinho, portugalski taktičar na klupi Reala, upozoravao na Inzaghija pred utakmicu s Milanom, iako Rossoneri imaju Ibrahimovića, Pata, Ronaldinha, Robinha... Ono po čemu je Inzaghi također ostao prepoznatljiv je i simulacija. Upravo ta gluma mu je dobro išla, pa je hrpu golova Juventus/Milan postizao upravo sa bijele tačke. Ne treba ni napominjati ko ih je iznudio. Nekako se stvara dojam da će Inzaghi i sa 57 u nogama, onako s dječačkim pogledom, vrebati pred šesnaestercom protivnika.