Jose Mourinho je u prvoj utakmici polufinala protiv Barcelone pokazao da zna igrati napadački, a sinoć je pokazao da je majstor za odbraniti prednost. Međutim, The Special One je pokazao još nešto, korisno.
Iako mu mnogi zamjeraju arogantnost i pretjerano slavlje u kojem se često očituje i potcjenjivanje protivnika, što je često istina, nekada se takav način ponašanja može opravdati, jer ima višestruku korist. Njegov scenski nastup na sinoćnjoj utakmici, kao i u prethodnih osam dana, mogao bi biti putokaz i nama samima.
U trenutku kada skoro da nema vikenda, a da neka huliganska grupa ne napravi neki incident, manji ili veći, Jose Mourinho je pokazao način na koji se treba ophoditi prema huliganima. Kod nas mediji, uprave klubova, igrači, treneri, policija i vlast, jednostavno ne znaju kako se ophoditi prema grupama koje sebe u prvi plan stavljaju praveći nemile scene.
Prilikom dolaska u Barcelonu automobil Jose Mourinha je napadnut od strane nekoliko huligana koji su ga zasuli raznim predmetima. Jose nije zakukao i nije tražio nikakvu zaštitu, nego je medijima rekao kako nema pojma o tome te da je ulicama Barcelone šetao sa prijateljem bez ikakvih problema družeći se sa navijačima Barcelone.
Nakon toga mu je klub dodijelio dva zaštitara koji su bili pored Interove klupe, a Jose Mourinho je na to odgovorio tako što je desno do sebe sjeo najomraženiju osobu Nou Campa, Luisa Figa. Nakon završetka utakmice je poput Placida Dominga ili Josea Caserrasa stajao na centru stadiona i slavio. To slavlje moglo ga je koštati života.
Victor Valdes to nije mogao gledati i prišao je Mourinhu te ga uhvatio oko vrata. Mourinho je stajao kako ukopan bez i najmanjeg trzanja i protivljenja. Siguran sam da je Valdes pokušao potpuno da uguši Josea, da se on ne bi branio i protivnio. Ni po cijenu smrti ne bi priznao da su huligani jači od sportista.
Međutim, ni tu nije bio kraj. U trenutku kada su igrači Intera okupljeni na terenu Nou Campa slavili i pjevali, ljudi zaduženi za održavanje stadiona baš tada su se sjetili da je potrebno uključiti 52 prskalice kako bi natopili teren. Igrači Intera, poput svog trenera, nisu se obazirali na to nego su ostali okupani sve dok pritisak vode nije umnajio. Tek tada su se povukli sa terena.
A što se tiče Luisa Figa, on je prije deset godina pokazao kako se odnositi prema takvim stvarima. Kada su ga na ovom istom stadionu gađali svinjskom glavom i mobitelima, on je samo žešće zapinjao u dresu Reala. Nakon utakmice je Figo bi potpuno isti čovjek, a oni koji su bacali mabitele bili su trenutno nedostupni za sve pozivatelje. Kakva pobjeda inteligencije nad idiotizmom.
Mogao je Mourinho reći kako nije mogao normalno proći ulicama Barcelone, mogao je nakon pobjede pobjeći u svlačionicu, mogao je pored sebe posjesti nekoliko zaštitara, a igrači Intera su nakon puštanja mlaza mogli pobjeću u svlačionicu. Ali, nisu. Pokazali su da se ignoriranjem gluposti i onih koji ih čine može postići pobjeda.
Njihov način, posebno Mourinhov, mora nam biti putokaz u borbi protiv naših huligana. Ne smijemo im dozvoliti da budu u prvom planu, ne smijemo se osvrtati na svaku njihovu glupost. Ovo se posebno odnosi na uprave klubova. Kod nas često članovi uprava raznim vezama iz zatvora izvlače huligane, što im daje veliki poticaj za dalja djelovanja. Gospodo ugledajte se na čovjeka koji ne nosi bezveze nadimak „The Special One“.
Promo
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
