Može li klub iz BiH zaigrati u HNL-u ili Srbiji? Odgovor je „da“, ali put je gotovo nemoguć

U američkom sportu nije neobično da vlasnik preseli klub u drugi grad udaljen hiljadama kilometara. Dovoljno je da negdje dobije bolji stadion, veće tržište ili povoljnije finansijske uslove. U evropskom nogometu takav potez gotovo je nezamisliv.

Evropski klubovi duboko su povezani s gradovima u kojima su osnovani. Stadion, navijači, grb i lokalni identitet smatraju se dijelovima iste cjeline. Klub se zbog toga ne može jednostavno spakovati i odabrati ligu koja mu donosi više novca.

Ipak, današnji nogomet odavno nije samo sport. Najveći klubovi postali su kompanije vrijedne milijarde eura, dok ogromne razlike između nacionalnih prvenstava ozbiljno utječu na njihovu budućnost. Zbog toga se sve češće postavlja pitanje može li klub prerasti vlastitu ligu i priključiti se bogatijem susjednom takmičenju.

Takav scenario posebno je zanimljiv na prostoru bivše Jugoslavije. Teoretski bi neki klub iz Bosne i Hercegovine mogao poželjeti igrati u Hrvatskoj ili Srbiji, dok bi klubovima iz bogatijih regionalnih tržišta možda bile privlačne Austrija, Italija ili Mađarska. U praksi bi realizacija takve ideje bila izuzetno teška, ali ne i potpuno nemoguća.

Dokaz za to predstavljaju klubovi koji već decenijama igraju izvan granica svojih država. Monaco nastupa u Francuskoj, FC Andorra dio je španskog sistema, a klubovi iz Lihtenštajna takmiče se u Švicarskoj. Derry City nalazi se u Sjevernoj Irskoj, ali igra prvenstvo Republike Irske.

Nijedan od tih klubova, međutim, nije promijenio ligu samo zato što mu se ukazala bolja finansijska prilika. Iza svakog slučaja nalaze se posebne historijske, političke ili geografske okolnosti. Upravo u tome leži najveća prepreka svakom klubu koji bi danas poželio napraviti sličan potez.

Derry City predstavlja možda i najdramatičniji primjer. Klub je tokom sukoba u Sjevernoj Irskoj bio prisiljen napustiti svoj stadion jer su gostujući timovi odbijali dolaziti, a utakmice je morao igrati u drugom gradu. Nakon dugog odsustva iz seniorske konkurencije, 1985. godine primljen je u sistem Republike Irske.

Priča FC Andorre potpuno je drugačija. Kada je klub osnovan, mala pirinejska država nije imala vlastiti ozbiljan ligaški sistem, pa je Andorra dobila mogućnost nastupati u Španiji. Klub se u španskim takmičenjima pojavljuje još od 1948. godine, mnogo prije osnivanja Nogometnog saveza Andore.

AS Monaco je najpoznatiji i sportski najuspješniji primjer. Klub dolazi iz nezavisne kneževine, ali je potpuno uključen u francuski sistem i već je osam puta osvajao prvenstvo Francuske. Kada nastupa u UEFA takmičenjima, Monaco se tretira kao francuski predstavnik.

Posebno zanimljiva situacija postoji u Lihtenštajnu, državi koja nema vlastitu nacionalnu ligu. Njenih sedam klubova igra u švicarskom sistemu, ali su u evropskom nogometu zadržali identitet Lihtenštajna. Najpoznatiji među njima je Vaduz. Vaduz može igrati u elitnom rangu švicarskog nogometa, ali ne može postati prvak Švicarske. Čak i kada bi prvenstvo završio na prvom mjestu, titula bi pripala najbolje plasiranom švicarskom klubu. Jedini put Vaduzu prema Evropi vodi preko Kupa Lihtenštajna.

Postojeći slučajevi pokazuju da državna granica nije prepreka koju nogomet nikada ne prelazi. Ona se može zaobići kada klub nema domaće takmičenje, kada ga historijske okolnosti ostave bez drugog izlaza ili kada sporazum postoji decenijama. Želja za većom zaradom, međutim, nije dovoljna.

Klub ne može sam odlučiti da od sljedeće sezone nastupa u susjednoj državi. Za prelazak su potrebne saglasnosti njegovog matičnog saveza, saveza države u koju želi ući, UEFA-e i FIFA-e. Svaka od tih institucija ima mogućnost zaustaviti cijeli proces.

To znači da bi, naprimjer, klub iz Bosne i Hercegovine za eventualni ulazak u HNL morao dobiti dozvole Nogometnog saveza BiH i Hrvatskog nogometnog saveza. Saglasnost bi zatim morale dati UEFA i FIFA. Tek nakon toga otvorila bi se pitanja ranga iz kojeg bi klub počeo, raspodjele novca i prava nastupa u Evropi.

Upravo bi matični savez imao malo razloga odreći se jednog od svojih najvećih klubova. Odlaskom velikog imena domaće prvenstvo izgubilo bi gledanost, sponzore, televizijski novac i dio interesa navijača. Istovremeno, klubovi iz druge države morali bi pristati da dobiju novog konkurenta u borbi za trofeje i prihode.

Dodatni problem predstavljaju evropska takmičenja. Mjesto u Ligi prvaka, Evropskoj ili Konferencijskoj ligi nije trajno vlasništvo kluba, već se osvaja kroz takmičenja koja organizuje određeni nacionalni savez. Promjenom lige klub ne bi mogao automatski ponijeti evropsku poziciju iz svoje stare države.

UEFA propisuje i takozvano pravilo tri godine. Klub koji želi dobiti evropsku licencu u pravilu mora najmanje tri uzastopne sezone biti član odgovarajućeg saveza ili njegove lige i tokom tog perioda igrati službena nacionalna takmičenja. Promjena sjedišta, pravnog identiteta ili strukture napravljena radi lakšeg plasmana u Evropu može ponovo pokrenuti računanje tog perioda.

Koliko je teško spojiti pogodnosti dva sistema pokazuje primjer velških klubova koji nastupaju u Engleskoj. Postojao je plan da Cardiff City, Swansea City, Wrexham i Newport County nastave igrati u engleskom sistemu, ali da istovremeno kroz obnovljeni Velški liga-kup dobiju mogućnost plasmana u Konferencijsku ligu. Engleski savez odbio je taj prijedlog.

Velški savez procijenio je da bi projekt domaćem nogometu donosio oko tri miliona funti godišnje. Ideja je, međutim, omogućavala klubovima da zadrže novac i prestiž engleskog sistema, a da istovremeno koriste Wales kao dodatni put prema Evropi. Odbijanje je pokazalo da klubovi ne mogu jednostavno uzeti najbolje dijelove dviju različitih struktura.

Slična sudbina zadesila je planove o stvaranju zajedničkih međunarodnih liga. Godinama se govorilo o BeNeLigi koja bi okupila najbolje klubove Belgije i Nizozemske, kao i Atlantskoj ligi u kojoj bi igrali velikani iz manjih evropskih država. Nijedna ideja nije pronašla dovoljno podrške.

Najveći klubovi u takvim projektima vide kvalitetnije utakmice, veću publiku i više novca od televizijskih prava. Manji klubovi strahuju da bi ostali bez najatraktivnijih protivnika i prihoda koji im omogućavaju preživljavanje. Problem predstavlja i broj mjesta koja bi novo takmičenje dobilo u evropskim kupovima.

Pitanje međunarodnih liga stiglo je i pred evropske sudove kroz slučaj Superlige. Sud Evropske unije 2023. godine zaključio je da FIFA i UEFA ne mogu bez jasnih, objektivnih, transparentnih i proporcionalnih kriterija zabranjivati stvaranje novih takmičenja. Presuda, ipak, nije značila da svaki klub može napustiti svoj nacionalni sistem i sam odabrati gdje će igrati.

UEFA i dalje ima pravo štititi sportske kriterije, kalendar i strukturu evropskog nogometa. Razlika je u tome što svoju odluku mora zasnovati na unaprijed poznatim pravilima, a ne samo na vlastitom interesu. Time su vrata alternativnim projektima djelimično odškrinuta, ali nisu širom otvorena.

Zbog toga je odgovor na pitanje može li klub promijeniti svoju „nogometnu državu“ istovremeno potvrdan i negativan. Pravila poznaju izuzetke, a Monaco, Andorra, Vaduz i Derry City dokazuju da klubovi mogu igrati preko granice. Međutim, preseljenje motivisano isključivo novcem gotovo sigurno bi naišlo na zid.

Za klubove iz Bosne i Hercegovine to znači da teoretska mogućnost nastupa u HNL-u ili prvenstvu Srbije postoji samo uz široki politički i sportski dogovor. Bez saglasnosti svih uključenih saveza, UEFA-e i FIFA-e takva ideja ne može napustiti nivo kafanske rasprave. Čak i uz dozvolu, ostala bi otvorena pitanja početnog ranga, evropskih mjesta, televizijskih prava i višegodišnjeg licenciranja.

Nogomet je postao globalni posao, ali njegova osnovna struktura i dalje počiva na nacionalnim savezima. Klub može imati navijače širom svijeta i vlasnika s milijardama eura, ali još ne može jednostavno odabrati državu u kojoj mu je najisplativije igrati. Za sada su granice na nogometnoj karti mnogo čvršće nego što se na prvi pogled čini.