Najčišći nogomet dolazi iz instinkta: Priča o tome kako je propao novi Zidane

Gourcuff je, prema nogometnim analitičarima u Francuskoj, definitivno bio na pragu da postane novi Zidane.

"Blagoslovljeni je umjetnik koji je došao da ispuni prazninu nastalu odlaskom Zizoua", pisali su Francuzi, hvaleći na sav glas mladog veznjaka.

Pogodak igrača Bordeauxa komentarisao je i Christophe Dugarry: "Taj gol nije slučajan. Pokazao je da u njemu ima nešto čarobno. Osjećao sam se loše kada se Zidane povukao. Gledanje Gourcuffa me smiruje. Kad gledam igrače poput njega, ponovo se osjećam kao dječak".

Dugarry je možda bio pretjerano uzbuđen, ali to nije bio običan gol. Primivši Chalméov pas na rubu šesnaesterca, Gourcuff je ostavio defanzivce PSG-a u magli.

Osjećaj uzbuđenja unutar stadiona bio je opipljiv. To je bio jedan od onih trenutaka koji se ne brišu iz glave. Mala magija i početak velike karijere. Tako je barem izgledalo...

Svi su bili oduševljeni remek-djelom mladog veznjaka. Je li to planirao? Je li sanjao o tome noć prije? Ne, čak ni najblistaviji drevni nogometni um ne može predvidjeti nijanse Gourcuffova kretanja u spomenutoj akciji, kao niti uzbudljivi preokret tempa i način na koji je on poslao loptu u mrežu.

"Ne mogu zaista objasniti kako sam to učinio", rekao je Gourcuff nakon utakmice. "Samo sam se pokušao osloboditi i nisam oklijevao da pucam. To je bio čisti instinkt".

Gourcuff je govorio slobodno, otprilike jednako slobodno kao i njegovi pokreti na terenu te noći. Govorio je iz srca, a znamo da je govorio iz srca jer, ponekad, najčišći nogomet dolazi iz instinkta.

I dok je Zidane svoj gol u finalu Lige prvaka 2002. godine protiv Bayera vjerovatno i planirao, Gourcuffova majstorija je bila čisti instinkt. Zbog toga je proglašen novim Zidaneom, iste večeri, ali nažalost neće dugo nositi taj epitet. Zidaneovo ime sinonim je za veličinu, dok je Gourcuff neodvojivo vezan za nedosljednost. Zašto je to tako, vjerovatno najbolje zna on sam.

Do trenutka kada je postigao taj lijepi gol protiv PSG-a, Gourcuff je bio predmet rasprava u evropskom nogometu. Pojavio se kao jedan od najuzbudljivijih napadačkih talenata u Francuskoj 2006. godine, prije nego što ga je doveo AC Milan. Iako je ideja da odlazi u Milan bila nesumnjivo uzbudljiva, opažanja da će mladiću biti teško da ide u Italiju ubrzo su se pokazala ispravnim.

Gourcuff nije uspio da se dokaže i izbori pored veličina ako što su Kaka, Pirlo i Seedorf. Tokom jednog intervjua 2010. godine o Gourcuffu je govorio i Paolo Maldini, vječni kapiten Rossonera.

"Njegov je problem bilo njegovo ponašanje. Nije pokazao inteligentan način da upravlja sobom. Kad je igrao ovdje, nije se htio staviti na raspolaganje momčadi. Nije odmah počeo učiti italijanski. Nije radio. Nije uvijek dolazio na vrijeme. Dogodilo se puno takvih stvari, on zna da je kriv što nije uspio".

Međutim, optužbe za Gourcuffov nedostatak profesionalizma nisu se sasvim uskladile s percepcijom njega kao introvertne, stidljive ličnosti. Istina je, međutim, da se umjesto prihvaćanja kulture u Milanu, povukao iz nje.

Jean-Louis Gasset, pomoćnik Laurenta Blanca u Bordeauxu tokom Gourcuffova razdoblja blistavog sjaja, dao je vlastitu vrlo uvjerljivu procjenu igrača.

"Yoann ima karakter, ali on je dječak koji treba govoriti o stvarima i biti sretan, strastveno se bavi nogometom. Mogao bi satima razgovarati o tome. Ali ako osjeća da nema povjerenja ljudi i da ide u sebe, ne proizvodi ništa. Potrebno mu je samopouzdanje".

Na San Siru mu je trebalo samopouzdanje, ali ono što je dobio bio je osjećaj otuđenosti. Vratio se u Bordeaux slomljenim uvjerenjem, a noge nisu puno bolje prolazile i povrede su bile sve češće.

Kod Blanca u Bordeauxu, Gourcuffova karijera doživjela je izvanredan preporod. Dvanaest golova u 37 ligaških nastupa, mješavina važnih i nevjerojatnih, podigla je Bordeaux do trijumfa naslova Lige 1. Zapravo, upravo je Gourcuff cvjetao u srcu tima koji je stvoren oko njega i pohvaale su bile neizostavne. Bio je najbolji igrač Lige 1, autor najljepšeg gola te godine i ujedno član najbolje momčadi Lige 1.

"Čudnim dječakom" je Gourcuffa nazvao slavni italijanski trener Carlo Ancelotti u Milanu, ali Blanc je znao da taj čudni dječak ima svoje kvalitete i to mu se isplatilo. Prepoznavši Gourcuffa kao ključni komad u Bordeauxovoj slagalici, Blanc je započeo izgradnju tima oko njega. Igrači poput Alou Diarre, Fernanda i Wendela bili su robusni, fizički i disciplinirani, što je Gourcuffu dalo priliku da se izrazi visoko iznad terena - i nije razočarao.

Gourcuff je nesumnjivo bila glavna kreativna snaga dok je Bordeaux hitao prema naslovu. Usred tima prepunog "prljavštine" njegov su izum i finoća blistali. U svojoj drugoj sezoni u Bordeauxu ponovo je naišao na probleme, ovaj put zbog povreda. Postao je vođa jedne nove generacije na Svjetskom prvenstvu 2010. godin, ali tamo je Francuska u Južnoj Africi u potpunosti razočarala. Gourcuff je bio u teškoj situaciji jer je igrao s nekim iskusnim i velikim igračima poput Riberyja i Anelke i nije mogao doći do izražaja, a upravo su njega najviše kritikovali nakon neuspjeha.

Odigrao je pet sezona u Lyonu, ali i tamo je dosta kritikovan, često je bio "katastrofa" samo zato što nije nekom magijom riješio utakmicu.

Vratio se u svoj prvi klub Rennes, kojeg trenira njegov otac Christian, a onda prešao u Dijon prošle sezone i na taj način stavio tačku na svoju karijeru u 33. godini.

Gourcuff je pripadao šarmantnoj generaciji francuskih supertalenata poput Nasrija ili Ben Arfe, ali svi oni su na kraju neslavno završili. Nisu to bezveze karijere, igrali su sva trojica u velikim klubovima, ali nije bilo dovoljno da opravaju epitete poput "novi Zidane".