Nermin Mujkić: U jednoj rečenici da opišem Sarajevo? Ljubav, emocija i ponos · Intervju

Rođen 8. februara 2004. godine u Sarajevu, Mujkić je ponikao u omladinskom pogonu FK Sarajevo, a zatim otišao u Hrvatsku gdje je prošao školu zagrebačkog Dinama i Istre 1961. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu nastupao je za Slobodu Tuzla, a danas nosi dres svog matičnog kluba - FK Sarajevo, s kojim je nedavno potpisao i ugovor do 2028. godine. Uz to je i stalni član omladinskih selekcija reprezentacije BiH, gdje se afirmiše kao jedan od najperspektivnijih mladih defanzivaca.

Prije dvije sedmice postigao je svoj prvijenac u dresu Sarajeva - i to odlučujući gol za pobjedu protiv Sloge. Samo nekoliko dana kasnije ponovo se upisao u strijelce, ovoga puta u ubjedljivom trijumfu bordo tima od 3:0 protiv HŠK Posušje. Time je još jednom potvrdio da je pred njim svijetla budućnost i da njegova uloga u ekipi postaje sve važnija.

Upravo to bio je samo jedan od razloga da porazgovaramo s Nerminom o njegovom razvoju, iskustvima u Hrvatskoj, povratku na Koševo i planovima koji ga motivišu da svakim danom bude bolji.

Nermine, prvenstveno hvala ti što govoriš za SportSport. Evo iza vas je nova pobjeda, treća u nizu i prva ovosezonska na gostujućem terenu u okviru WWin lige Bosne i Hercegovine. Ti si zabio i svoj drugi pogodak u jako kratkom vremenu. Kakav je osjećaj biti Nermin Mujkić proteklih deset dana?

"Prije svega da se zahvalim na pozivu za intervju. Najdraže od svega mi je što sam se vratio na teren, što sam se oporavio i krenuo opet igrati. Naravno, sva ova priznanja i sve što se dešava - lijepo zvuči. Drago mi je zbog postignutih golova i što sam pomogao ekipi."

Ako se vratimo na tvoje početke, možeš li mi reći odakle uopšte ljubav prema fudbalu i koliko je tu otac "kriv", za kojeg znamo da je bivši fudbaler?

"Otac me upisao na tenis, nije htio da igram fudbal, i onda mi je dedo dolazio na treninge tenisa i svaki dan govorio kako je fudbal bolji, kako je tenis bezveze. Pa sam preko njega tako počeo trenirati fudbal, upisao se u FK Sarajevo i tako sam ga i zavolio."

Mislim da generalno malo ljudi zna da si ti u svojim mlađim godinama bio u GNK Dinamo Zagreb i NK Istra 1961. Kako je došlo do poziva iz Hrvatske uopšte i kako ti, iz ove perspektive, gledaš na taj period?

"Pa jedan čovjek me pitao da li me može poslati tamo na probu, pa sam tako otišao i zadovoljio. Bilo je super igrati, ali tada je bio COVID pa mi je bilo teško jer sam sam otišao sa 15 godina bez mame i tate, ali sve u svemu - okej."

Zanimljivo, pored reprezentacije Bosne i Hercegovine, ti si imao pravo nastupa i za Hrvatsku reprezentaciju. Je li bilo dileme pri odabiru?

"Ma nije bilo dileme, to je nekako po defaultu. Od pionira sam dobijao pozive Bosne i Hercegovine i to je to."

Poslije Dinama i Istre učinio si potez za koji bi se rijetko koji mladi igrač odlučio - a to je povratak u BiH i to u Prvu federalnu ligu Bosne i Hercegovine, tačnije u FK Sloboda Tuzla. Tamo si imao sjajnu sezonu i osvojio prvo mjesto sa ekipom. Kako je bilo igrati tako mlad taj nivo i koliko ti je to pomoglo da dođeš spreman u FK Sarajevo?

"Stvarno je bilo super, imao sam punu podršku kluba, pa bih se ovom prilikom htio zahvaliti i FK Sloboda. Imali smo odličnu ekipu, pobjeđivali smo svaku utakmicu i naravno da je u tom okruženju bilo lakše igrati i istaći se."

Poslije te fantastične sezone u Tuzli, dobijaš poziv od FK Sarajevo, ali kada si došao ovdje ipak si morao sačekati na debi i igrati za Radnik iz Hadžića. Je li ti to bilo predstavljeno u samim pregovorima ili se to promijenilo dolaskom?

"Odluka za Radnik Hadžiće došla je nakon priprema. Rekli su mi da ne bi bilo loše da igram, da skupim još malo minuta i to mi je stvarno došlo vrhunski. Puno mi je značilo u karijeri da imam utakmica, da sam standardan. Stvarno mi je dosta doprinijelo."

Tvoj debi za FK Sarajevo bio je protiv GOŠK-a iz Gabele, ali odigrao si samo četiri minute. Ono što navijači pamte kao tvoju "pravu" utakmicu jeste derbi protiv Borca u Banjaluci. Sjajan tvoj meč i pobjeda FK Sarajevo. Kako je bilo igrati tako tešku utakmicu, pogotovo kao najmlađi igrač - a na osjetljivoj poziciji?

"Pa iskreno, bio sam presretan kada sam saznao da ću igrati protiv Borca, ali isto tako imao sam i tremu. Ali onako, kada sam izašao na teren i kada je sve to krenulo, to je odmah sve prošlo. Imao sam jednu nesreću da u prvoj minuti Borac dobije penal protiv nas, i ja govorim: 'Je li moguće da mi se ovo dešava na debiju?' - ali sve se dobro završilo."

Nakon te utakmice i još par u Hadžićima, dobijaš konkretnu priliku u FK Sarajevo, gdje si uvezao nekoliko nastupa i opravdao povjerenje Zorana Zekića. Je li bilo pritiska o kojem svi pričaju kada se igra za FK Sarajevo, pogotovo tebi kao igraču koji pripada zaštićenom godištu?

"Nekako od prve utakmice sam se navikao i nije mi bio veliki pritisak biti taj U-21 igrač. Ekipa me podržavala, trener me podržavao, svi oko kluba su bili uz mene i navijači, naravno, su mi isto dali podršku."

U tim utakmicama igrao si i gradske derbije, stigao si i do pobjede protiv Željezničara na Koševu. Kakav je osjećaj kao dijete kluba igrati protiv gradskog rivala i još pri tome pobijediti kod kuće?

"Stvarno jedan izuzetan osjećaj. Onako, kad sam izlazio iz tunela i vidio sve one navijače, rekao sam: ‘To je to, ispunio sam svoj neki cilj i san koji sam imao.’ I naravno, još pobijediti - osjećaj ne može biti bolji."

Nakon te lijepe priče, stižu pripreme i informacije da si se povrijedio i da te čeka nešto duži oporavak. Koliko ti je bilo teško proći kroz taj period?

"Pauzirao sam tri mjeseca, bilo mi je stvarno teško u tom periodu, bez treninga, bez utakmica. Bio sam sam, po programu trenirao bez ekipe. U tome svemu puno mi je pomogla porodica - mama i tata. Tu sam iz Sarajeva pa imam puno društva i van terena i s njima sam provodio dosta vremena, i oni su mi dali veliku podršku. Naravno, tu su bili i šefovi i pomoćni treneri - svi."

Spomenuo si šefove - uz taj tvoj oporavak promijenilo se nekoliko šefova u FK Sarajevo, sada je tu gospodin Mario Cvitanović koji je donio neku novu energiju. Jeste li se već navikli jedni na druge i kako se to tebi čini?

"Pa stvarno nekako brzo usvajamo stvari koje trener Mario želi od nas. Hvala Bogu, krenuli su dobri rezultati i onako polako se gradi dobra atmosfera. Sve ide u najboljem toku."

Imao si priliku nositi kapitensku traku - je li to jedan od najljepših osjećaja koje može doživjeti dijete FK Sarajevo?

"Pa jeste, stvarno jedan prelijep osjećaj koji ne mogu opisati."

Kada govorimo o osjećanjima, gdje si bio sretniji - noseći kapitensku traku ili onaj gol protiv Sloge za pobjedu?

"A iskreno, taj gol - više emocija je bilo zbog gola. Moj prvi gol i to za rođendan kluba i za pobjedu - stvarno predivno."

Defanzivac Bordo tima heroj Sarajeva

Mujkićeva proslava je čista emocija: Koliko mu znači Sarajevo sada je potpuno jasno

5 24.10.25. 21:12

U FK Sloboda si igrao štopera, a kada si došao u Sarajevo prešao si na poziciju lijevog beka. Kako si se naviknuo ići nešto više u napad?

"Kroz karijeru sam igrao beka, ali onda sam u Slobodi krenuo igrati lijevog stopera, iako sam i tamo znao nekad otići na stranu. Ali svejedno mi je koju poziciju igram - gdje god me trener stavi, ja ću dati sve od sebe."

Imaš li nekog uzora od ovih lijevih bekova danas, nekog koga si volio ili voliš gledati kako igra fudbal?

"Kroz djetinjstvo mi je bio najdraži igrač Aleksandar Kolarov i s njim sam baš imao priliku se susresti prošle godine kada smo igrali sa U-21 reprezentacijom Srbije, tako da sam se upoznao i slikali smo se."

Imaš li neki ritual pred utakmicu, nešto što moraš uraditi?

"Pa nemam nikakav ritual, ništa specijalno."

Mladi si igrač, dešavaju se greške pa čak i najboljima - kako "progutaš" te greške?

"A naravno da nije lako ako se tako desi neka greška, još ako ekipa zbog toga ispusti bodove - stvarno je loš osjećaj. Ali onda sjedneš malo sam sa sobom i shvatiš da je to sastavni dio fudbala, da se greške svakome dešavaju i da je to dio procesa koji moraš proći."

Vjerujem da ti u tim trenucima pomogne i ekipa tokom razgovora u svlačionici. Koji ti je od saigrača najdraži cimer?

"Pa od prvog dana, došao sam na isti dan kad i Andreja Ristić, i od tada smo cimeri u sobi i stvarno smo, ajmo reći, nerazdvojni. Stalno smo skupa i tako, s njim sam ono najbliži. Ali stvarno i sa ostalim saigračima sam u super odnosu, svi se dobro družimo."

Kada si van terena, kako se opuštaš - je li to neki film, muzika, igranje PlayStationa?

"Generalno, igranje PlayStationa i izlasci s prijateljima na neku večeru i druženje."

Pretpostavljam da je FIFA u pitanju. Vidjeli smo i na BordoTV epizodi kako se Anes Krdžalić hvali da je jedan od boljih igrača, pa me interesuje - je li bilo duela?

"Općenito, igramo dva na dva, pa se nikad tu ne može vidjeti ko je bolji, ali Krdža igra zaista dobro, za razliku od Ristića koji je najlošiji."

Ovo pitanje sam pitao i Mihaela Mlinarića, a vidim situacija se nije promijenila - Kyeremeh je izgleda i dalje neprikosnoven vladar Teqball stola?

"Kada je tek došao stol, stvarno smo bili svi tu negdje. Nekad sam ja njega znao pobijediti, nekad on mene, ali u zadnje vrijeme, stvarno - ne može ga više niko pobijediti. Stvarno je doktorirao Teqball i više i ne igram iskreno, jer ga ne mogu pobijediti."

Kada smo već kod imena i saigrača, čini se da je Amar Beganović dežurni šaljivdžija i momak koji je tu za momčad, ako treba i održati govor, prije ili poslije utakmice. Koliko znači imati takvog momka pored sebe?

"Bega je stvarno jedan super momak, veliki pozitivac. Sigurno da pridonosi dobroj atmosferi, ali zna nam održati lekciju kada ne ide dobro. Ima tu još dosta momaka koji drže atmosferu, koji se malo više šale od ostalih, tako da generalno je sve super."

U FK Sloboda si imao priliku igrati sa Saidom Husejinovićem, a sada je u FK Sarajevo stigao igrač s još bogatijom karijerom - Adem Ljajić. Koliko ti sve to pomaže, pa makar i kroz razgovor, za prikupljanje tog neophodnog iskustva?

"Pa, to su stvarno veliki igrači i od njih se stvarno može naučiti. Bio sam presretan kada sam čuo da Adem dolazi u Sarajevo, i kada sam došao u Slobodu, a tu me dočekao Said Husejinović koji me stvarno odmah uputio, dao prave savjete. Adem isto - drago mi je da svaki dan učim pored njega."

Koji je tvoj najveći san?

"Stvarno imam veliku želju da nakon osvojenog Kupa BiH osvojim i ligu sa Sarajevom. A nakon toga bih volio, kao i svaki igrač, doći do lige petice, pa onda vidjeti šta i kako dalje."

Nakon svega što si doživio u FK Sarajevo, da li bi mogao braniti boje drugog kluba u Bosni i Hercegovini?

"Sigurno da u nekim klubovima bi mi bilo teže i da ne bih volio igrati, ali nikad ne znaš šta ti donosi sutra. Ne bih volio o tome ni da razmišljam - tu sam, sad ide dobro i to je to."

Za kraj, kako bi u jednoj rečenici opisao FK Sarajevo?

"To je teško... Reći ću: ljubav, emocija i ponos."