Nisu imali novca ni za trenerov hotel, a onda su zgazili Barcelonu i Milan

Postoje ekipe čije se veličine sjećamo po osvojenim trofejima, ali postoje i one koje ostanu upamćene zbog načina na koji su ih osvojile. São Paulo Telêa Santane pripada objema kategorijama, iako je njegovo stvaranje počelo u okolnostima koje nisu obećavale ništa veliko.

Kada je Santana u oktobru 1990. godine preuzeo brazilski klub, São Paulo nije imao novca ni da mu plati hotelsku sobu. Uprava nije mogla finansirati preseljenje njegove porodice, pa je novi trener počeo živjeti u klupskom trening-centru.

Santana je tada već ozbiljno razmišljao o odlasku iz fudbala. Bio je razočaran organizacijom brazilskih klubova, ali ga je direktor Carlos Caboclo uporno nagovarao da se vrati u São Paulo, gdje je prethodno proveo neuspješnih šest mjeseci tokom 1973. godine.

Klub mu nije mogao ponuditi veliku platu. Obećana su mu dva povećanja u razmaku od po tri mjeseca, dok je Santana pristao tek kada je dobio garanciju da neće zarađivati manje od najbolje plaćenog igrača ekipe.

Čim se uselio u trening-centar, počeo je mijenjati sve oko sebe. Kontrolisao je stanje travnjaka, jelovnik u klupskoj kantini, ponašanje igrača i rad medicinske službe, a predsjedniku kluba zabranio je da putuje istim autobusom s ekipom.

Svako jutro posmatrao je kako igrači dolaze na trening i kako izgledaju. Kada bi neko kupio novi automobil, Santana bi ga pitao je li prije toga osigurao kuću roditeljima, a negativan odgovor završavao bi naredbom da proda vozilo i najprije pomogne porodici.

Napadaču Macedou naredio je da ukloni frizuru po uzoru na Ruuda Gullita i da se počne ponašati ozbiljnije. Iskusnom Toninhu zamjerio je dolazak motociklom jer je smatrao da takvim ponašanjem šalje lošu poruku mlađim saigračima.

Njegova opsesija detaljima bila je još izraženija na treninzima. Santana je vjerovao da je fudbal umjetnost, ali i da iza ljepote mora stajati ogroman rad, pa su njegovi igrači satima vježbali udarce, driblinge, igru glavom i centaršuteve.

Jedan od igrača kojeg je potpuno transformisao bio je Cafu. Tadašnjeg ofanzivnog veznjaka pretvorio je u desnog beka, a zbog nepreciznih centaršuteva tjerao ga je da stotinama puta šalje loptu prema korpi postavljenoj u kaznenom prostoru.

„Ako Cafu pogriješi, onda je to moja greška, a ne njegova“, govorio je Santana. Mladi Brazilac je pod njegovim vodstvom izrastao u jednog od najboljih bekova svih vremena, a kasnije je kao kapiten podigao trofej svjetskog prvaka.

Sličan tretman imao je i Raí, mlađi brat legendarnog Sócratesa. Kada bi na treningu pogodio 19 od 20 slobodnih udaraca, Santana ga nije hvalio zbog 19 pogodaka, već ga je kritikovao zbog jednog promašaja koji bi mogao odlučiti važnu utakmicu.

São Paulo je vrlo brzo počeo napredovati. Santana ga je za mjesec i po iz zone ispadanja odveo do polufinala brazilskog prvenstva, dok je već 1991. godine stigao do naslova prvaka države.

Klub ipak nije imao dovoljno novca da zadrži ili dovede svaku zvijezdu. Nakon osvojene titule ponuđen mu je tada 15-godišnji Ronaldo Nazário za svega 10.000 dolara, ali predsjednik Eduardo Pimenta nije želio izdvojiti taj iznos.

Umjesto budućeg Fenomena, São Paulo je iz druge brazilske lige doveo gotovo nepoznatog Palhinhu. Napadač je već razmišljao o drugom poslu, ali ga je Santana pretvorio u najboljeg strijelca Copa Libertadoresa 1992. godine.

Trener je kontrolisao njegovu potrošnju, pregledao poreske prijave i tjerao ga da trenira bos kako bi bolje osjetio loptu. Palhinha je toliko vježbao udarce glavom da bi mu tokom treninga nos počinjao krvariti, ali se takav rad na kraju isplatio.

São Paulo je u finalu Copa Libertadoresa 1992. godine savladao Newell’s Old Boyse Marcela Bielse. Nakon poraza u Argentini rezultatom 1:0, brazilski klub je pred više od 105.000 gledalaca na Morumbiju izjednačio ukupni rezultat i osvojio trofej nakon izvođenja penala.

Sljedeća stanica bio je Tokio i Interkontinentalni kup protiv Barcelone Johana Cruyffa. Katalonci su bili evropski prvaci i favoriti, dok je São Paulo u Japan donio čak 80 kilograma mesa jer se u klubu pričalo da je hrana tamo preskupa.

Santana je tri mjeseca analizirao Barcelonu i pripremao igrače za najveću utakmicu njihovih života. Hristo Stoichkov je nakon dodavanja Pepa Guardiole doveo Katalonce u vodstvo, ali je Raí postigao dva pogotka i donio São Paulu pobjedu rezultatom 2:1.

Pobjednički gol postignut je iz slobodnog udarca u 79. minuti. Raí je potrčao prema treneru koji ga je tjerao da vježba svaki detalj, dok je Santana ostao neobično miran jer mu je klupski ljekar prije utakmice dao preveliku dozu sedativa.

Cruyff poraz nije doživio kao uobičajeno razočarenje. „Ako vam je već suđeno da vas neko pregazi, bolje je da to bude Rolls-Royce“, rekao je Nizozemac opisujući ekipu São Paula i fudbal svog velikog prijatelja Santane.

Brazilski velikan se godinu kasnije vratio u Tokio, ali bez nekoliko važnih igrača. Raí je otišao u Paris Saint-Germain, dok su klub napustili Vítor, Elivelton, Macedo i Pintado, zbog čega je Santana morao ponovo stvarati gotovo potpuno novu ekipu.

Ulogu glavnog kreativca dobio je Leonardo, a u prvi plan počeo je izlaziti i 20-godišnji Juninho Paulista. São Paulo je uprkos promjenama odbranio Copa Libertadores, osvojio Supercopu i Recopu te izborio novi napad na titulu svjetskog klupskog prvaka.

Protivnik u Tokiju 1993. godine bio je Milan Fabija Capella. Italijanski klub imao je jednu od najmoćnijih ekipa na svijetu, dok je São Paulu ta utakmica bila nevjerovatni 97. nastup u kalendarskoj godini.

Milan je zbog povreda bio bez Marca van Bastena i Marca Simonea, dok je Dejan Savićević ostao izvan sastava nakon sukoba s Capellom. Italijanski trener dao je riječ Florinu Răducioiuu da će početi utakmicu i nije je želio pogaziti čak ni nakon što je FIFA dozvolila Savićeviću da nastupi.

São Paulo je pobijedio rezultatom 3:2. Cafu i Leonardo namjestili su prva dva pogotka protiv kluba za koji će kasnije igrati, dok je 38-godišnji Toninho Cerezo postigao gol, upisao asistenciju i bio proglašen najboljim igračem utakmice.

Odlučujući pogodak bio je oličenje svega što je predstavljala ta ekipa. Nakon Cerezove lopte u kazneni prostor Müller je, iako je igrao s bolnim zglobom, preskočio golmana Sebastiana Rossija i petom poslao loptu u mrežu.

São Paulo je tako drugu godinu zaredom postao prvak svijeta. Klub koji nije imao novca za trenerov hotel uspio je u dvije uzastopne godine pobijediti Cruyffovu Barcelonu i Capellov Milan, dvije ekipe koje su predstavljale evropsku fudbalsku aristokratiju.

Santana je ostao u klubu do 1996. godine, kada mu je zdravlje onemogućilo daljnji rad. Postajalo mu je sve teže govoriti i kretati se, a nakon moždanog udara morao je završiti trenersku karijeru.

Deset mjeseci prije smrti pojavio se na finalu Copa Libertadoresa 2005. godine. Više od 80.000 navijača São Paula tada je ustalo i skandiralo ime čovjeka koji ih je naučio da se vrh svijeta može osvojiti čak i kada nemaš novca, pod uslovom da imaš ideju, hrabrost i savršeno uvježban centaršut.