Obećana zemlja: Atlanta

Natrpani opremom, kamerama, stativima, laptopima, fotoaparatima i pravom hrpom raznih kablova, uzletili smo sa Schipola preko bare i zaputili se u novi svijet.

S obzirom da smo kolega Marjan i ja strastveni pušači, onih par sati koje smo proveli na Schipolu proveli smo tražeći mjesto gdje ćemo zapaliti. Cigaretu, naravno. Iako smo se nalazili u Holandiji, gdje je dozvoljeno pušenje svega i svačega, ipak smo bili na radnom zadatku. Nije bilo mjesta opuštanju. I tako, dok smo natrpani desecima kilograma opreme tražili mjesto za pušače, potpuno smo zaboravili na najvažniju ljudsku potrebu. Onu za hranom.

Glad u avionu

Avion je kasnio nekoliko sati, ali ni to nam nije pomoglo da jedemo, pa smo, kada smo se konačno ukrcali na KLM-ov (Royal Dutch Airlines) avion za Atlantu, počeli osjećati glad. Srećom, interkontinentalni letovi izuzetno su ugodni, pa hrana nije bila problem.

Put je relativno brzo završio, nekih devet sati leta od Amsterdama i potom smo vidjeli prva svijetla grada ispod nas. Zaista impozantan prizor ogromnom američkog velegrada. Barem nam se tada to tako učinilo.

Sletili smo u Atlantu i mogli se uvjeriti na licu mjesta kako se radi o zaista ogromnom aerodromu. Dejan je odmah po izlasku iz aviona izrazio zabrinutost zbog stroge kontrole na američkim granicama. Pošto smo nosili mnogo tehničke opreme, za koju smo svakako imali svu potrebnu dokumentaciju, ipak je moglo biti problema. Ako ništa, mogli su nas ispitivati. Ali, nisu. Marjanu smo još u avionu nagovijestili kako bi on mogao biti žrtva američkih carinika, s obzirom da ima fizionomiju Arapina ili Turčina, a sa sobom nosi i tespih, pa je kao takav automatski sumnjiv.



Dobrodošli u SAD

Međutim, od stroge kontrole nije bilo ništa: "Dobro večer. Dobro večer. Svrha vašeg dolaska u Ameriku? Poslom. Mi smo novinarska ekipa iz BiH, koja je ovdje došla da poprati prijateljsku utakmicu između BiH i Meksika. Ahaa, super, dalek ste put prešli. Dobrodošli u SAD", otprilike je tekao razgovor između carinika i mene...

Nakon dvadesetominutnog putovanja po aerodromu, uspjeli smo (konačno) doći do izlaza. A tamo su nas čekali naši domaćini u SAD. Maid Ćurić, momak iz Doboja koji godinama živi u Atlanti, preko kolege Mijajlovića dogovorio je dolazak naše ekipe u Atlantu, zajedno sa još nekolicinom naših ljudi u Atlanti, a među kojima je bila i jedna od legendi mostarskih navijača Red Army, Tarik Veledar iz Čapljine. Među njima se našao jedan od mojih najboljih prijatelja još iz djetinjstva. Moji putevi Kenanom Džambegovićem (a.k.a. Džamba) razdvojili su se davno, kada je odselio sa Trga Heroja u Sarajevo u San Jose, Kalifornija, ali je sudbina htjela da se potom odseli u Atlantu, a da Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine prihvati poziv Meksika da Zmajevi baš u tom gradu odigraju prijateljsku utakmicu. I da se tu i nađemo.

Vremenska razlika, dvadesetosatni put i hronična neispavanost učini su svoje. Dejo i Marjan su otišli sa Maidom i Tarikom, a ja sa Džambom, koji me nije htio pustiti da prenoćim negdje drugo.

Nakon dva, tri sata sna (vremenska razlika je nešto na što se nije lako privknuti op.a.), telefonski smo se dogovorili da se nađemo u hotelu Westin, gdje je odsjela reprezentacija Bosne i Hercegovine. To se dešavalo na dan utakmice, večeras igramo protiv Meksika.

Crveno svijetlo u getu

Džamba mi je htio na putu do hotela pokazati jedan od "čuvenih" američkih dijelova grada, geto. Na putu do Westina, koji se nalazi u downtownu Atlante, samo desetak minute prije, nalazi se crnački geto, gdje bijelci nisu dobrodošli ni u kakvoj situaciji.

"Zašto prođe kroz crveno", pitah Džambu. "Ovdje se ne staje na semaforu", bio je kratak odgovor. Zna biti itekako opasno ukoliko stanete, a neko potom odluči da vam pravi društvo u autu.

Samo nekoliko kilometara dalje, potpuna suprotnost getu. Sve je čisto, sve blješti. Zgrade Coca Cole, CNN-a, neboder Bank of America, najviša zgrada u SAD ukoliko se izuzmu Chicago i New York, te 42. najviša građevina na svijetu. Malo nestvarno izgleda kako smo u nekoliko kilometara razdaljine egzistiraju dva potpuno različita svijeta. I to je Amerika.

Ja sam prvi stigao u hotel, jer su Marjan i Dejo prenoćili u Lawrencevilleu, mjestu udaljenom 32 milje od Atlante, pa je njima trebalo nešto više da stignu. U hotelu i oko njega, iako je bilo jutro (9 sati) na desetine navijača sa ljiljanima, žuto-plavim zastavama, šalovima i dresovima. U holu hotela sjede Kenan Hasagić, Ognjen Vranješ i Adnan Mravac. Malo dalje kapiten Zmajeva Emir Spahić dijeli autograme i strpljivo se smiješi dok se fotografiše sa armijom naših navijača.

U tom stižu Dejo i Marjan, plus neizbježna oprema. Odmah smo se razletili ko' sumanuti. Nakon pozdravljanja i kratkog razgovora, Hasagić nas je zamolio da ovaj dan prođe bez njegovih izjava za medije. Čovjek jednostavno nije bio raspoložen i to smo ispoštovali. Nema problema. Malo dalje, Marjan je već uhvatio Mravca i Vranješa, koji su za čitaoce/gledaoce najavili utakmicu.

Marjan ko' Džeko

Mijajloviću navijači prilaze kao da je Džeko. Mislim da se fotografisao sa navijačima barem 2.000 puta tokom našeg boravka i svaki put strpljivo i sa smiješkom. Treba i to znati. Međutim, problem je nastao kada smo zatražili wireless konekciju kako bi mogli poslati u Sarajevo videozapise, fotografije i tekstove. Ljubazna Afro-amerikanka mi je rekla kako internet mogu dobiti samo u dva slučaja. Prvi je da sam gost hotela, a drugi da imam američku krerditnu karticu. Nisam ispunjavao ni jedan od dva zadana uslova.

Međutim, naš put u Atlantu bio je obilježen mnogim stvarima, a jedna od njih je bila činjenica da nam jednostavno ništa nije smjelo nedostajati, a za to su se pobrinuli naši ljudi iz SAD. Tako nam je svoju wireless konekciju ustupio Šukrija Džidžović, urednik lista Sabah, bosansko-američke novine koja se izdaje u St. Louisu.

Konačno smo malo sjeli, ne bi li poslali na portal uradke, ali ni ne zadugo. Raja se u holu hotela uskomešala, odjednom se stvori gužva: Iz soba su na fotografisanje sa navijačima sišli Zvjezdan Misimović i Miralem Pjanić. Nakon dvadesetak minuta druženja sa navijačima, Pjanić i Miske su došli i do nas, što smo, naravno, iskoristili za izjave.

Bivši kapiten reprezentacije BiH

Prije polaska na utakmicu, dobili smo informaciju kako se veliki broj naših navijača okupio na tridesetak metara od hotela, u restoranu Hooters, koji je i više nego specifičan po svojim (bujnim) konobaricama. Međutim, ono što smo doživjeli kada smo ušli u spomenuti restoran teško je opisati riječima. Na desetine bh. navijača počelo je skandirati "Marjane, Marjane", a manji broj Meksikanaca u čudi je gledao, misleći valjda da je u restoran ušao neko od reprezentativaca Bosne i Hercegovine.

Slično se stvar desila i ispred hotela, gdje smo obavljali svetu dužnost korištenja duhana. Naime, prilikom svakog našeg izlaska na cigaru, grupe bh. navijača koje bi tu prolazile konstantno bi se fotografisale sa Marjanom. To nije moglo promaći crnoputom taksisti koji je tu stajao.

"Ko je ovaj čovjek", pitao je taksista. "Bivši kapiten reprezentacije BiH", ko' iz topa je ispalio Tarik.

Došao je i trenutak kada smo krenuli put Georgia Domea, mjesta gdje se utakmica odigravala. Iako su nam naši domaćini pokušali riječima dokazati o kakvom se zdanju radi, to je potrebno vidjeti uživo. Do zadane adrese stigli smo oko tri sata prije početka utakmice, a ispred Georgia Domea već se okupilo na desetke hiljada navijača Meksika i Bosne i Hercegovine.

Georgia Dome

Kamere i fotoaparate u ruku i krenuli smo pokušati dočarati dio atmosfere ispred stadiona. Dejo je se kamerom udaljio od Maida, Tarika, Marjana i mene, te je pokušao uhvatiti koji kadar iz daljine. Prilično smo ga dugo čekali, kao što ga uostalom uvijek i čekamo, a kad se vratio trebali smo krenuti i probiti se kroz gužvu kako bi uzeli akreditacije, koje su nam predhodno završili Tarik i Maid.

Dejo je stigao i krenuli smo se probijati kroz gužvu do službenog izlaza. Međutim, ahilova tetiva našeg kamermana je počela popuštati. Nakon dvadesetak metara probijanja, Dejo više nije mogao hodati, pa smo ga morali ostaviti, kako bi otišli po pomoć. U press-službi su nam ponudili medicinsku pomoć, a Dejo je uz pomoć Marjana i Tarika ipak nekako došepao do press-centra, gdje ga je u ruke preuzela korpulentna crna Amerikanka, koju je očitio dojmio izgled "a'la Leonardo Di Caprio", pa je počela koketirati na jedan veoma simpatičan način. Međutim, posao je čekao, utakmica se bližila...

Kada se iz novinarskih loža baci pogled na stadion Georgia Dome, utisak vam sigurno do kraja života ostane urezan u pamćenje. Prekrasan stadion, klasična američka arhitektura, sa mnoštvom pratećih objekata, pogotovo fast-food restorana. Dom NFL ekipe Atlanta Falconsa, te je noći bio poprište prijatelsjkog susreta Zmajeva sa Meksikom.

Podijelili smo se u dvije ekipe: Dejo i Maid su bili zaduženi za snimanje uz teren, a Tarik, Marjan i ja za slanje i pisanje. Nama je gore bilo mnogo bolje. Makaroni sa sirom (tradicionalno američko jelo), piletina, sokovi, pivo, kolači... domaćini su mislili na sve.

Atmosfera na stadionu sjajna, fenomenalna. Kada su Zmajevi istrčali na teren sve se doslovno zatreslo. Ipak, mora se priznati da je Meksikanaca bilo nešto više, otprilike u omjeru 60/40 naspram naših navijača. Meksikanci su priča za sebe. Veseli, brkati i raspjevani, družili su se i navijali zajedno sa našim navijačima i zaista dugo nisam video navijače jednog nacionalnog tima da su tako prijateljski raspoloženi. Mogu ih usporediti jedino sa Tartan Army, navijačima Škotske, ali o njima nekom drugom prilikom.

Zmajevi, nažalost, nisu pobijedili, ponajviše zbog američkog sudije, meksičkog porijekla, koji jednostavno nije mogao dopustiti da njegovi izgube. Nakon uzimanja izjava i press-konferencije, uputili smo se nazad u hotel Westin, gdje nam se kasnije pridružio i četvrti sudija utakmice. Naime, jedan od naših domaćina, Tarik, između ostalog, bavi se i suđenjem u nižim američkim ligama, a uskoro bi trebao debitovati i u MLS-u, pa bi BiH tako dobila svog prvog profesionalnog fudbalskog sudiju u SAD. Posredstvom njega, uspjeli smo pitati četvrtog sudiju da li je Ibiševićev gol bio regularan i da li je Spaha zaista napravio penal. Decidan odgovor, naravno, nismo dobili.

DJ Krmak

Onako izmoreni, uputili smo se oko 2 sata ujutro u jedan bh. klub, gdje je organizovan koncert za naše navijače. Tačnije, te večeri u Atlanti organizovano je nekoliko bh. partija, ali smo mi izabrali ovaj gdje su svirali naši momci iz Kalifornije, Rock ko' fol. Druge dvije alternative koje smo imali su bili Indira Radić i DJ Krmak. Uz dužno poštovanje ovim izvođačima, odlučili smo se za prvu varijantu.

Nažalost, na koncert smo stigli pred kraj, ali smo ipak uspjeli poslušati koju stvar od Zabranjeg pušenja, Azre i Riblje čorbe. Dosta za danas i krenuli smo kućama.

Nakon sportskog dijela i utakmice, uslijedio je onaj teži dio, a to je snimanje i pripremanje reportaže o Atlanti. Prva destinacija sutradan nam je bila Coca Cola, ali taman kad smo krenuli sa snimanjem ispred zgrade Cole, prišao nam je policijac i ljubazno nas zamolio da ugasimo kamere, jer nemamo dozvolu za snimanje. Amerikanci su više nego ljubazni i svi smo bili prijatno zatečeni kako smo svugdje i u svakoj situaciji nailazili na osmjehe. Džamba je potom kontaktirao menadžment Coca Cole, gdje smo tražili dozvolu za snimanje, ali američka birokratija zahtijeva složeniji postupak od pukog telefonskog razgovora, pa smo bili primorani da se preselimo na drugu lokaciju.

Strah od visine

Odluka je pala da se vratimo u hotel Westin, odnosno restoran u tom hotelu koji se nalazi na 73. spratu oblakodera, odakle je pogled na Atlantu zaista impresivan. Dejo je "primorao" Marjana da ovaj napravi jedan stand up u staklenom liftu na putu do 73. sprata, što smo ipak nekako uspjeli izvesti, s obzirom da kolega Mijajlović pati od straha od visine.

Međutim, po dolasku na vrh zgrade i nekoliko minuta snimanja, ponovo smo ljubazno zamoljeni da ugasimo kamere jer, zamislite, nemamo dozvolu za snimanje. Ovog puta su nas uputili na menadžment hotela, od kojeg smo trebali dobiti dozvolu. Međutim, prošlo je 15 sati i nikoga od menadžera više nije bilo tu, pa i od daljenjeg snimanja na toj lokaciji nije bilo ništa.

Još nekoliko kadrova po gradu i uslijedio je povratak kući i spremanje za sutrašnji dan.

Narednog dana za zadatak smo imali snimanje centra Martina Luthera Kinga, vjerovatno istorijski najvažnije osobe koje je rođena u Atlanti. Bijelci, koji pričaju na "nekom tamo " jeziku, sa kamerama i fotoaparatima, bili smo više nego zanimljivi Afro-amerikancima koji su se tu našli. Prišla nam je veća grupa, čiji se očigledni lider prestavio kao A-man i rekao nam da oni dolaze iz Los Anglesa i da su tu kako bi se dodatno upoznali sa istorijom svog naroda.

A-man nas je upoznao i sa svojim propovjednikom, Juanom Bellardom, čiji su pripadnici župe stigli u Atlantu odati počast Martinu Lutheru Kingu. Dejo je odlučio dati mikrofon A-manu, koji se odlično snašao u ulozi novinara-voditelja Kanala 1 i koji je odlično obavio svoj posao, intervjuišući Bellarda.

Bolje časno povlačenje nego krvav poraz

Potom smo obišli rodnu kuću Martina Luthera Kinga, te krenuli u oblizak obližnjeg naselja, što se kasnije moglo pokazati kao fatalna greška.

Naime, i ne razmišljajući o okolini, krenuli smo u snimati naselje u kojem je odrastao borac za prava Afro-amerikanaca u SAD. Nakon dvadesetak minuta hoda i snimanja/fotografisanja, stigli smo pred jednu ruševnu zgradu, koja donekle podsjeća na grafitima išarani Dom penzionera u Nedžarićima. Marjan je odlučio ispred te zgrade stati ispred kamere i sve je teklo po planu dok...

Prije samog početka snimanja prišla nam je crnkinja, veoma uznemirujućeg izgleda. Nije imala oko, koje je joj je nasilnim putem izvadio diler ili makro. Mozga pomućenog od cracka, pričala nam je kako su čudi putevi gospodnji. U jednom trenutku Maid je primjetio kako jadna žena rukom signalizira nekome preko ulice, a drugom pokazuje na Deju, koji joj je stajao okrenut leđima i sa kamerom na ramenu. Preko ulice, u obliženjem parku, privukli smo pažnju veće grupe ovisnika o cracku, koji su se potom uputili ka nama.

Grunf iz legendarnog stripa Alan Ford imao je pametnu izreku: Bolje časno povlačenje, nego krvav poraz! Te smo odlučili naprasno prekinuti snimanje i brzim se korakom udaljiti ka autu, te napustiti, kako smo kasnije saznali, veoma problematično naselje. Marjan je na tom mjestu želio pričati u kamere o rasizmu i getoima, ali smo bili primorani to snimiti na mirnijem mjestu, ispred stadiona Turner Field, doma baseball ekipe Atlanta Braves.

Tu smo, međutim, naišli na stari problem. Tek što smo postavili kamere i mikrofone, ponovo smo ljubazno upozoreni kako ne možemo snimati na privatnom posjedu bez dozvole. Inače mirni i staloženi Dejo počeo je gubiti živce, te je predložio da se maskira u žbun i kriomice snima, da ga niko ne vidi.

NBA spektakl

Jedan od naših domaćina u Atlanti, pripadnik navijačke skupine BH. Fanaticos, Igor Ljolje, pokušao je objasniti čuvaru na Turner Fieldu šta želimo, ali džaba. Nema snimanja i tačka.

Navačer je u dom NBA ekipe Atlanta Hawksa stigao Charlotte Hornets. Međutim, nismo stigli na vrijeme aplicirati za novinarske akreditacije, pa se činilo kako ipak nećemo pogledati NBA susret. Međutim, naši domaćini u SAD nisu dopustili da ostanemo pred vratima Phillips Arene. Džemaludin Mustić telefonskim je putem sredio dvije karte za NBA spektakl, pa smo se Dejo i ja uputili prema dvorani, potpuno različitih osjećaja. Ja, kao predani fan košarke, pogotovo NBA, bio sam uzbuđen i sretan, a Deji je bilo sasvim svejedno, jer ne voli košarku!

"Ja znam barem 100 ljudi koji bi dali sve da su na tvom mjestu, a tebi se gotovo pa i ne ide. Ccc...", dobacio mu je Marjan.

Dvorana Phillips Arena prima oko 21.000 navijača. Međutim, za razliku od evropskih košarkaških utakmice, Amerikanci uglavnom ne sjede na svojim sjedištima, već su većinom u predvorju dvorane, gdje se nalaze brojni fast-food restorani. Nije teško shvatiti odmah po dolasku u SAD da Amerikanci jednostavno obožavaju junk hranu, pa zato i nije čudno da su praktično na svakom koraku raznorazni fast-foodovi.

Zanimljivo je bilo vidjeti i navijače na tribinama. Manja grupa od oko tridesetak navijača koji se valjda nazivaju vatrenim pravila je buku i uglavnom skandirala "defense" i imena košarkaša Atlante. Atmosfera u dvorani daleko je od one koju sam doživio u recimo dvorani Mira i prijateljstva na Pireju ili beogradskoj Areni, ali ipak ima "ono nešto". Od obične utakmice, Amerikanci su napravili pravi show. Nagradne igre, raznorazne varijente plesova, hamburgeri, pizze i naravno Coca Cola, te zakucavanja na parketu - NBA spektakl.

Došao je i dan povratka. Dejo se uspaničio je jer od kolege sa Kanala 1, Damira Karišika (poznatijeg u narodu kao Kara MC), dobio zadatak da u SAD kupi Appleov laptop, Mac. Međutim, vrijeme do povratka do Sarajeva, preko Amsterdama, se neumitno bližilo. Ipak, praktično u zadnji čas, "legao" je Mac, dok se montažer ove reportaže, Damir Brkanić, najviše obradovao ugledavši pojedine "golicave" fotografije koje smo donijeli sa puta po Obećanoj zemlji.

Američka vojska sastavljena od djece

Intervencijom gore spomenutog gospodina Mustića, ispunjena je želja naših domaćina u Atlanti, pa je Marjan produžio svoj boravak u "obećanoj zemlji" na još sedam dana. Dejo i ja smo se spakovali, te u pratnji Marjana, Igora, Maida, njegove supruge Nine i dvoje preslatke djece, stigli na aerodrom u Atlanti, odakle smo imali let za Amsterdam. Dok smo čekali ukrcavanje na aerodrom, upoznali smo buduće vojnike vojske Sjedinjenih Američkih Država. Golobradi dječaci i djevojčice, koji su upali u marketinšku mašineriju američke vojske, spremni su za putovanja u egzotične svjetske države, poput Afganistana, Iraka ili Paname, ni blizu svjesni toga šta ih očekuje.

"Ja dolazim iz prave vojne porodice. Moja su oba djeda bili u vojsci, kao i otac i brat. Sada je i na mene red da očuvam porodičnu tradiciju", priča nam Lisa, 21-godišnja djevojka na putu za američku bazu u Texasu, odakle će uskoro biti razmještena u neko od svjetskih ratnih žarišta. I to je Amerika.