Oni su naša budućnost

Pored uspjeha naših klubova još jedna vijest razgalila je srca svih Bosanaca i Hercegovaca u zemlji i svijetu. Mladi 16-godišnji Sead Hajrović postao je igrač slavnog londonskog Arsenala. Tri dana prije njega bosanska kolonija u Bundesligi se povećala za još jednog igrača, Nurdina Hrustića, mladića koji u Bochum dolazi iz SAD-a.

Sve te lijepe vijesti, nadamo se, biće začinjene prolaskom naših klubova u naredni krug kvalifikacija za europske kupove, kako bi pokazali da rezultati prvih mečeva nisu bii samo slučajnost, odnosno trenutni bljesak. A onda za nešto više od mjesec dana očekuje nas "diplomski ispit" naših nogometaša koji pod palicom mentora Ćire Blaževića trebaju da ovjere toliko željeni put na jedno veliko takmičenje, ovaj put SP u Južnoj Africi. Vreli ljetni dani protiču u radosti zaljubljenika u najvažniju sporednu stvar na svijetu, samo se nadajmo da će ova euforija što duže potrajati, barem do narednog ljeta kada sve ove uspjehe začinimo boravkom u Južnoj Africi.

Znalo je i ranije biti veselja naših navijača koji su proslavljali uspjehe naših klubova, sjetimo se samo punog Koševa protiv Newcastlea ili Bešiktaša prije sedam godina, Pecare protiv praške Sparte i drugih utakmica, ali razlika između onda i sada je velika. Razlika se ogleda u tome što su igru tadašnjih generacija noslili igrači koji su na svojim leđima imali po tridesetak godina, igrači koji su imali iskustvo igranja u nekadašnjoj jakoj ex jugoslavenskoj ligi, igrači koji su imali po desetak nastupa za reprezentaciju i igrači koji su imali iskustvo igranja u inostranstvu, igrači koji su imali izuzetno dobro plaćene ugovore.

Tadašnji igrači Želje imali su redovne plate, vozili su skupocjene automobile, igrači Sarajeva isto tako, na Pecaru su dolazili igrači iz Hrvatske koji bi napunili novčanike do vrha, osvojili kakav trofej, i već nakon jedne sezone odlazili u novi sredinu, a upravi Širokog i njegovom predsjedniku Miji Jeliću ostala bi nova obaveza, graditi momčad ispočetka i savako ljeto dovoditi po deset i više novih igrača koje bi treneri morali u hodu uigravati za novu sezonu. To je bio sizifovski posao, a koliko je bilo teško najbolje znaju oni koji su ga obavljali.

Sjetimo se trebinjskog Leotara koji se skoro prošetao kroz prvenstvo te 2003. godine. Bila je to možda i najbolja generacija u poslijeratnoj ligi BiH, ali koliko god neko mislio da je bilo teško uzeti titulu, grdno se vara. Recept koji su u Leotaru primjenili za osvajanje titule najlakši je put do uspjeha. Sjeli su s upravom beogradske Crvene Zvezde i dogovorili posudbu za deset prvoklasnih igrača, među kojima jednog Stojanovića, Milenkovića, Đorđevića, Popovića i drugih, koji su u Trebinje došli, uzeli mjesto mladim trebinjskim momcima, uzeli titulu, i onda otišli svako svojim putem, a Leotar ostavili na samom početku. Naredne sezone Leotar je jedva ostao u ligi, a o igračima iz šampionske generacije se na trebinjskim Policama pričalo samo sa sjetom.

Prije nekoliko dana su se navijači Sarajeva obratili upravi bordo tima upozorivši ih da ne žele biti filijala zagrebačkog Dinama, čini se s potpunim pravom. Mogao je Dinamo na Koševo poslati desetak igrača koji nemaju mjesto kod Krune Jurčića, uzeti titulu, dokazati se u bordo dresu, a onda naredne sezone razguliti pravac Zagreb, a Sarajevo ostaviti bez pola tima za narednu sezonu. Kuda to sve vodi? Nikuda.

E upravo zbog toga, prošlosedmični uspjesi naših klubova ne smiju ostati nezapamćeni, jer su uspjesi ostvareni na potpuno suprotan način od nekih ranijih koji su bili samo trenutak u vječnosti. Lijepo je bilo posmatrati mostarsku dijecu u srijedu navečer na stadionu Pod Bijelim Brijegom. Od 14 igrača koji su nastupili te vrele julske večeri u dresu Zrinjskog više od pola njih bilo je mlađe od 21 godinu, a skoro tri četvrtine sastava Mostaraca bili su igrači rođeni u Mostaru, igrači koji s ponosom nose dres matičnog kluba, igrači koji neće nakon jedne neisplaćene plate stupiti u štrajk i prestati trenirati.

Gledati Šunjića, Sušiće, Aničića, Zadru i Rezdeušeka bila  je prava milina, a na tribinama su sjedili njihovi roditelji, djevojke, prijatelji i rodbina koja im neće  j....i sve po spisku kod prve napravljene greške, nego će ih bodriti i dati im podršku do posljednje minute utakmice. Nije Dragan Jović kukao kada je nakon osvojene titule ostao bez šest igrača, nije bacio pare na pojačanja sa strane, nego je bez trunke straha dao šansu domaćim momcima koji su je iskoristili na pravi način.  

Ista slika je bila i u Danskoj gdje igrala Slavija, Grazu gdje su Ivanković, Ljubić, Topić i ostali osvjetlali obraz hercegovačkog krša koji je poznat po rađanju sportista čiji kvalitet nije dovoljno bio priznat, barem do sad.

Za petnaest dana počinje nova sezona BiH Premijer lige, a  ona će biti bogatija za jedno ime. To je odlični mladić Amer Osmanagić koji je odlučio reći zbogom posudbama po raznim klubovima tipa Teleoptika, kluba koji nije ni do koljena velikom Veležu. Amer će naredne sezone nositi dres Veleža koji će nadajmo se naredne sezone izbjeći borbu za opstanak do posljednjeg kola, jer to ovaj klub nakon svega kroz šta je prošao nije zaslužio.

Nadajmo se da će naredna sezona domaće lige biti poprište duela mladih talenata odraslih na livadama Posavine, kamenu Hercegovine i asfaltu Sarajeva, te da ćemo o njima pričati mnogo više nego o sudijskim krađama i namještanjima utakmica. Potencijal su pokazali nad klubovima poput Sturma, Spartaka, Slovana i Aalborga.

Zato Šunjiću, Zadro, Amere, Damire Rovčanine, Nedime Hirošu i ostali, da se ko ne naljuti, imajte na umu da je i Edin Džeko počeo gdje i vi, a da ovog ljeta nijedan klub nije imao dovoljno novca da ga kupi. Nek vam on bude putokaz ka uspjehu.