Bolna životna priča Davida Luiza koja tjera suze na oči
"Bio sam gladan, ali sam i dalje želio igrati fudbal"
Danas dijeli autograme i jedan je od sinonima za najboljeg štopera današnjice, a do juče je bio mali i gladni dječak iz brazilskog predgrađa Diadema (Sao Paolo).
Ko bi rekao, da se iza čistog, nasmijanog i neiskvarenog osmijeha Davida Luiza krije gladan stomak i bolne uspomene na djetinjstvo.
Nije sve tako bajno u Brazilu, favele su to, rekli bi mnogi. Tako i jeste. Glad, neimaština i siromaštvo iz dana u dan sve više prevladava po svijetu. No, toplina roditeljskog doma i velika ljubav ka najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, gurali su Luiza preko trnja do zvijezda.
Govorili su da nije dobar, da ne zna igrati fudbal, ali on se očigledno vodio onom, šta želja zna šta je nemoguće.
"Nisu me primili u Sao Paolo. Rekli su da nemam dovoljan kvalitet za njih. Mislio sam u sebi, nema veze, idem pokušati u neki drugi klub. Otišao sam u America Mineiro. Tu sam osjetio šta je zapravo glad. Jeo sam samo dva puta dnevno pasulj i tako 10 dana. Bio sam pomalo i gladan, ali sam izdržao. Nakon toga, otišao sam na probu u Vitoriju Salvador udaljenu čak 2.000 km od porodičnog doma. Nije bilo lako odlučiti se na takav potez", prisjeća se David Luiz.
Porodica je stub svega. U porodici Luiz, vječito se kuhalo, iz dimnjaka je pretežno vraćajući se kući tada golobradi David, imao priliku da vidi dim i osjeti miris hrane. Pravilo se u skladu sa mogućnostima u to vrijeme.
Novi saigrači teško su ga prihvatali. Malo je falilo da Luiz ostavi loptu i krene u drugom životnom pravcu, ali njegov otac je bio taj koji je rekao ne. Vaspitan je u religioznoj porodici punoj pozitivnih pogleda na svijet, koja nije prihvatala odustajanje, već vječitu borbu kroz život.
"Sjećam se sjedili smo jednu noć i pričali. Nešto sam ružno rekao svojoj sestri, a zatim su me roditelji ispravili i rekli da to više ne spominjem. Otac mi je prišao i rekao šta želim da budemo u životu, ja sam rekao fudbaler, a zatim je on odgovorio da prvo trebam biti čovjek, pa tek onda ostalo. Jasno sam ga shvatio i evo me gdje jesam", priča štoper Chelseaja.
Fudbaler velikog srca, ne odbija slikati se i potpisati autogram. Vjeruje kako njegovo malo, nekom znači mnogo.
"Mnogi ne uživaju u fudbalu, dok ja ipak to radim. Ovo je bio moj san, koji je sada java. Sa svih strana mi prilaze ljudi kako bismo se slikali i pričali. Prije nekoliko dana, jedan dječak bez noge mi je tražio autogram, ja sam mu dao dres", ovom je rečenicom zatvorio svoju životnu priču, David Luiz.
Kod Davida, ništa se nije promijenilo, osim frćkave kose koja iz dana u dan osmijeh isporučuje na adresu dječijih lica.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
