Zovem se Roy Krishna

Šta morate uraditi da vas proglase nacionalnim izdajnikom? Puno toga bi bilo na papiru, ali ako posjedujete dovoljno ludosti, onda idete do kraja. Pa će neki razmisliti jeste li izdajnik ili pobjednik.

Kako je to mogao uraditi? Vjerovatno se i dan danas pitaju neki stanovnici otočne okeanske države Fidžija. Kako je mali Roy Krishna mogao ganjati fudbalsku loptu, umjesto ragbija? Da li on zna da je ragbi na Fidžiju dio identiteta? Stvarali su se i stvaraju šampioni: kontinentalni, svjetski, olimpijski, a on pobogu ode za fudbalom. I igra za reprezentaciju za koju zna 20% fudbalskog auditorijuma i to možda oni koji u reprezentativnim pauzama jutra dočekuju na kladionicama uz okeanske kvalifikacije.

Krishna vam je primjer klasične ludosti. Kada idete protiv nacije, navijača, sportskog identiteta na kraju postanete ipak onaj pobjednik sa početka teksta, pa se svi ugrizu za jezik. Kako? Jednostavno, upišete fudbal u sportske knjige svoje države, pa natjerate dječake da šutaju i loptu koja nije ragbi, da vas svijet upozna.

Počeo je u malom klubu Labasa na Fidižiju prije nego se odlučio za još jednu ludost. Otišao je na Novi Zeland, a ragbi je napravio veliko rivalstvo između Fidžija i Novog Zelanda, tako da vam neće oprostiti ni običan šoping na Novom Zelandu, a ne podneblje da gradite bilo kakve karijere. Roy je bio uporan, valjda jer su ga gledali drugačije, a on dobio motiv da bude to sve luđe. Postao je ikona Auckalnd Citya, zatim se oprobao i u Wellington Phoenixu, a da vam približimo, riječ je o dva najtrofjenija kluba na Novom Zelandu.

I šta sad? Izdajnik je napravio fudbalsku karijeru, dostigao milionsku vrijednost, a pazite ovo - odbio je odlazak u Englesku u Championship. Nije želio napustiti Novi Zeland, jer se osjećao kao "kod kuće", kod najvećih rivala svog naroda, sportskih rivala, naravno. Provokacija?

Gdje je Krishna sada? U dalekoj Indiji. Uživa pred fudbalsku penziju. Kapiten je kluba pod imenom ATK, a šta je uradio za Fidži? Odigrao je 41 utakmicu i postigao 29 pogodaka. Donirao od svog novca izgradnju tri stadiona za treninge (služi i ragbistima), ima 34 godine i ne namjerava prestati. Fudbal ga je naučio životnim lekcijama. Ako niste čuli za ovog heroja, propustili ste neke životne pouke.

Da ne zaboravimo. Na Novom Zelandu je dobio i nagradu "golden boy" za najvećeg talenta u fudbalu 2008. godine.

Pazite, odbio je reprezentaciju Novog Zelanda, s kojom je recimo mogao zaigrati na Mundijalu 2010. godine, ali ipak odlučio se za Fidži od samog početka svoje karijere. Valjda tako to rade "izdajnici".

I šta je smisao? Ne sudite, ako ne znate smisao nečijeg puta. Ne sudite, ako niste sigurni, a na Fidžiju su mislili da je ubio dio identiteta, pokazalo se suprotno. Fidži ima aktivne fudbalske reprezentacije, fine stadiončiće, ima sportsku širinu, a ako se nađe neki nervozni stanovnik veći patriota od svakog čovjeka na Fidžiju i pokuša smjestiti junaka naše priče na optuženičku klupu, on će ponosno ustati i reći "Zovem se Roy Krishna".

I šta je uradio za svoju državu? Shvatit će ko želi!