Sejo Rebac - jedan od posljednjih nogometnih romantičara · Intervju

Zbog svega toga mostarska škola nogometa bila je nadaleko poznata u regiji, čak i šire, a najveća imena, najbolji izdanci te škole svojevremeno su bili krema nogometa na ovim prostorima. Nogomet pun vica, pun duha i poteza za raju svoje utočište imao je i ima, baš u Mostaru.

Jedan pravi primjerak i plod te specifične škole je Sejo Rebac. Možda ljudi širom BiH i nisu previše čuli za njega, ali u Mostaru, na spomen Sejinog imena svi znaju da se radi o jednom od najtalentiranijih igrača u ovom gradu, jednom od onih čiji su potezi i driblinzi protivnike tjerali natrag u "kaišiće" i čije je ogromno znanje i dan danas, dosta godina nakon završetka karijere, česta tema kafanskih priča, gradskih urbanih mitova i legendi. "Joj, sjećaš se kad Sejo onda zavalja onog..." uvodni je dio mnogih konverzacija započetih u Sejinom Mostaru.

Ovaj veliki majstor kako velikog, tako i malog nogometa, za SportSport.ba otkrio je kako je sve to počelo:

- Kao i svi moji vršnjaci u to vrijeme i ja sam se u loptu zaljubio na legendarnim Mahalama (turnir za mlađe kategorije u Mostaru iz kojih je nekada FK Velež crpio nogometne talente). Tada se još igralo na starom Veležovom igralištu, a ja sam tada nastupio s dosta starijom generacijom, rođenim 1964.godine (junak naše priče je pet godina mlađi) gdje su me brzo zapazili legendarni mostarski treneri Leo Hrvić, Zejnil Selimotića i Salem Halilhodžić. Uslijedio je poziv za dolazak na treninge, te smo, to je zanimljivo, skoro dvije pune godine trenirali samo srijedom, sve dok se nisam domogao starije kategorije kad je krenulo s ozbiljnijim radom. Prošao sam sve omladinske kategorije u Veležu, a igrajući tu domogao sam se i dresa omladinske reprezentacije Jugoslavije s Bokšićem, Jugovićem, Lukićem, a izbornik je bio čuveni Rade Matić - govori Sejo i dodaje:

- Tada nekada upadam i u prvu momčad, a pošto sam igrao napadača u to vrijeme konkurenciju su mi činili Sead Kajtaz i Semir Tuce na krilima, te Peđa Jurić u sredini. Kad njima dodate imena Joška Popovića, Vanje Gudelja i Mehe Kodre, onda vam je jasnije kakva je to bila konkurencija i kako je bilo teško upasti u momčad. Bio sam u toj momčadi sve do samog rata, dobivao minutažu koliko se moglo u tako strašnoj konkurenciji, a nikada neću zaboraviti svoj debi, 3.12. pod Bijelim Brijegom. Imao sam 19 godina i 3 dana kada smo ugostili zagrebački Dinamo u strašnom sastavu sa Ladićem, Bobanom, Šukerom, Shalom, Mladenovićem i ostalim vedetama. Ušao sam zadnjih pola sata, a priliku mi je pružio čuveni mostarski trener Žarko Žara Barbarić, na čemu ću mu biti zauvijek zahvalan. Stadion je bio što se kaže "zakucan", preko 25000 gledatelja došlo je gledati taj derbi. Rezultat je bio 1:1 a ja ću sve to zauvijek pamtiti. Sakupio sam i solidan broj nastupa i minutaže s obzirom s kim sam sve djelio mjesto u napadu. Onda je došao i taj prokleti rat, daleko mu kuća od naše bila - sa sjetom u glasu govori Sejo.

- Mislim da sam jedan od posljednjih igrača koji je napustio Mostar. Do zadnjeg trena sam živio u nadi da to neće biti baš tako, da će ludilo stati. Onda je došao poziv Neretve iz Metkovića i nakon puno nagovaranja od strane predsjednika Frane Kovačevića Grofa, pa sam, kasnije se ispostavilo na obostrano zadovoljstvo, otišao u dolinu Neretve i gdje sam zabilježio najbolje trenutke karijere što se tiče "velikog" nogometa. Bio sam između ostalog i najbolji strijelac II lige Jug, te po ocjenama Sportskih Novosti i Slobodne Dalmacije i daleko najbolji igrač. U to doba smo, 1994. godine i zabilježili najveći uspjeh - ulazak u Prvu hrvatsku nogometnu ligu. Kada danas vidim gdje je Neretva, slama mi se srce i nadam se da će se skoro vratiti tamo gdje i pripadaju. Poslije toga, uslijedio je poziv gospodina Anđelka Herjaveca iz NK Varteks koji je u to vrijeme imao strašan tim. Tada su Varteks zvali hrvatskim Manchester Unitedom, popularni Bumbari imali su fantastične igrače poput Mrmića, Mumleka, Vugrinca, Madunovića i Ivankovića iz Mostara, Štefulja, Krznara, Toplaka... U početku sam se zaista sjajno snašao, zabijao golove, igrao uistinu sjajno, a onda je uslijedio strašan pad. Misli su mi letjele u Mostar u kojem je tada još bjesnio rat, nisam dugo izdržao, spakirao sam se i vratio natrag u Metković - govori Rebac.

- Tamo sam opet bilježio dobre nastupe, a kako se rat smirio u Mostaru, dobio sam poziv Božidara Bate Puljića, tadašnjeg predsjednika Zrinjskog, da nastupim za njih. Nisam se dugo mislio i vratio sam se i odigrao dvije dobre sezone za Plemiće. Tada je bilo teško igrati nogomet u Mostaru, poratno vrijeme, ljudima u mislima nije bila lopta, već druge stvari. No ipak, činjenica da sam tada igrao u istom timu sa legendarnim Bakom Sliškovićem čini to vrijeme ipak posebnim za mene. Lakoća s kojom je taj čovjek igrao nogomet je nevjerojatna. Postoji i jedna anegdota iz tog vremena. Igrali smo na Širokom Brijegu i u neka doba za nas je dosuđen slobodan udarac na nekih 20, 22 metra od gola. Trener Franjo Džidić se tada zaderao : "Sejo, idi pred gol"!, no ja ga nisam poslušao i stao sam iza Bake. Na njegovo pitanje zašto sam stao tu, odgovorio sam mu: "pa da vidim gol treneru". Tako je i bilo, Baka je strpao slobodnjak u same rašlje, a ja sam taj gol vidio iz jednog divnog ugla- uz smijeh priča Sejo.

- Igračku karijeru, što se tiče velikog nogometa, završio sam u matičnom Veležu 2001.godine. Na poziv Tome Čurčića pridružio sam se malonogometnoj momčadi Karake s kojom sam u 4 sezone osvojio 3 naslova prvaka BiH, dva Kupa, dva Superkupa, stvarno smo poosvajali sve što se moglo tih godina. Uspio sam i skupiti 18 nastupa za futsal reprezentaciju BiH, što me posebno čini sretnim i ponosnim.

Možeš li nam reći, budući da si bio sjajan i u nogometu i u futsalu, gdje si bio bolji?

- Teško pitanje, volio bih da to drugi kažu, ali ako moram, mislim da sam ipak bio bolji u malom nogometu. I sami rezultati to govore, a nekako sam i u samom gradu, posebno kod mlađe raje, percepiran kao malonogometaš, pa neka konačan odgovor bude da sam bio bolji u futsalu nego nogometu.

Bio si članom legendarne postave Veleža o kojoj je dosta toga napisano i rečeno. Šta je nedostajalo toj generaciji da se okiti naslovom državnog prvaka? Političke i zakulisne igre ili nešto treće?

- U to vrijeme Mostar je u Jugoslaviji figurao kao mala sredina. Beograd, Zagreb i Split uvijek su ulagali više, plaćali više i nekako je po toj logici bilo normalno da budu ispred nas. 87.godina najbolji je primjer toga, igrali smo utakmicu u Tuzli, za titulu nam je igrala pobjeda. Tuce je zabio gol za vodstvo, a onda se ukazao sudija i s dva izmišljena penala ugasio taj san te sjajne generacije. I starijim generacijama Veleža se podmetalo, ali to je sudbina malih sredina. Bile su presudne ogromne sume koje su veći centri ulagali u svoje ekipe. Kod nas su igrali velikom većinom domaći nogometaši, iz grada, nije bilo previše pojačanja sa strane.

Osim Bake kojega si posebno apostrofirao kao najboljeg s kojim si igrao, možeš li još kojeg igrača spomenuti, nekoga s kim si volio igrati?

- Ma, bilo ih je zaista mnogo. Tuce, Kajtaz, Predrag i Goran Jurić, Hadžiabdić, Petranović, Mrmić, Mumlek, Vugrinec, Davor Mioč, Slaven Musa, Elvis Margeta...što se tiče malog nogometa izdvojio bih Levija Buhovca, jednog od najboljih haklera koje je ovo podneblje ikada vidjelo. Boljim mostarskim poznavateljima nogometa ga ne treba posebno predstavljati Levija, Lolu, Gagu, Beću, Kulu, sve te igrače Mostarskih kiša za koje sam imao čast i privilegiju igrati kao osmanaestogodišnjak. U novije vrijeme, Tino Jelovčić i Nikola Tomičić neprikosnoveni su među svim mojim suigračima.

Oni koji te znaju kažu da nisi ispunio ni 5% svojih mogućnosti, svog talenta. Slažeš li se s tim?

- Slažem se nažalost i opet se vraćam na taj prokleti rat. S 22.godine počelo je to prokletstvo i ubrzo ostajem bez oca. Ostao sam sam s majkom, bez ikoga. Postao buntovan, nisam slušao nikog sem sebe. Nisam imao nikoga, npr.managera ili nekoga ko bi mi dao dobar savjet. Istovremeno, volio sam život, bio lud, mlad...sve je to nekako utjecalo da se moja karijera ne razvije onako kako se trebala razvijati- govori nam Sejo. Ali ne žalim ni za čim, znam da je moglo bolje, ali svoje sam snove uglavnom ostvario.

Danas je Sejo trener u NK Mostar, klubu koji se bavi uglavnom radom s mlađim dobnim kategorijama, a s ponosom spominje Gorana Karačića koji je uzeo šampionsku titulu sa Zrinjskim a danas uspješno brani za njemački Sandhausen.

Čitateljima SportSport.ba ovaj veliki nogometni znalac je poručio:

- Bavite se sportom, gledajte sport, budite mu blizu jer to je najzdravija stvar na svijetu. Djecu, u ovo vrijeme kada se playstationi, internet i ostala tehnološka čuda ne mogu izbjeći, pokušajte usmjeravati u sport. Iako svi ne mogu uspjeti i biti Messiji, Ronalda, Curryji i Jamesi, sport će ih usmjeriti u puno zdravije sfere i razmišljanja.