Sretno i pozdravi mi Ćiru

Ponedjeljak, 6:30, autobuska stanica Sarajevo

Put na pripreme reprezentacije Bosne i Hercegovine počeo je u sumorno i hladno jutro u ponedjeljak. U društvu djevojke, stigao sam na autobusku stanicu u Sarajevu pola sata prije polaska autobusa. Međutim, bus je kasnio. Šoferi Croatia Busa, koji vozi na relaciji Sarajevo - Zagreb u kooperaciji sa Centrotransom, imali su problema sa motorom, pa je odlazak kasnio nekoliko minuta. Ništa strašno, bitno da smo krenuli.

Ponedjeljak, 12:30 , hrvatska granica

Oko šest sati trebalo je da dođemo do hrvatske granice. Cesta sa bezbroj (pre)oštrih krivina i još više rupa uzimala je svoj danak. Hrvatski carinik zatražio je pasoše.

"Dokle idete", pitao je.

"Novi Vinodolski".

"Zašto tamo? Da nije malo hladno da se ide na more?", ponovo će carinik, ne dižući pogled.

"Idemo na pripreme reprezentacije".

"Zašto, vi ste neki vatreni navijači, šta li već?"

"Ne, novinari, idemo poslom",

"Aaa...Gledao sam Ćiru sinoć na televiziji. Baš je bio nabrijan. Tvrdi da ćete pobijediti. Ja mislim da ćete teško proći, ali eto... Ma niko se nije nadao da će Bosna dovde dogurati, jel' tako", upita carinik, konačno dižući pogled.

"Pa, malo ko", kažem mu. "Isto kao što se niko nije nadao da će Hrvatska 1998. biti treća na svijetu. A imamo istog selektora", rekoh mu.

"Vama će biti uspjeh uspijete li se kvalifikovati. Ne morate u Africi ništa napraviti", kaže... "Vidjećemo...", odgovorih.

Ponedjeljak, 15:30, autobusna stanica Zagreb

Konačno stižemo u Zagreb, u kojem se sprema predsjednička kampanja, pa je sve u tom duhu. Samo pola sata do polaska za Novi Vinodolski. Dolazimo na peron i imamo šta vidjeti. Za Novi Vinodolski tu je kombi, koji do Jadrana vozi više od tri sata. Šta je tu je, stepenicu smo bliže cilju.

Ponedjeljak, 19:10, Novi Vinodolski

Nakon trosatnog tumabanja stižemo u Novi Vinodolski. Zamišljao sam gradić na obali Jadrana onako kako to gledam svake godine na odmoru, a vidio sam nešto sasvim drugo. Slike kao iz filmova o apokalipsi. Ulice puste, ni mačke na njima, gotovo sve prodavnice i kafići su zatvoreni. S ljetom je iz ovog mjesta čini se otišao i život. Trebamo smještaj. Ulazim u restoran u nadi da ću tu dobiti sve potrebne informacije. Konobarica, za koju će se kasnije ispostaviti da je vlasnica, izuzetno je ljubazna i susretljiva.

"A, vi ste tu zbog reprezentacije? Oni su vam odsjeli u hotelu Spa Resort, dva kilometra odavde. Ćiro i Zmajevi su glavna tema ovdje od kako smo čuli da dolaze. Igraće u srijedu i protiv naših momaka tu na obližnjem stadionu. Nego, da vas uputim na jedan pansion, a sutra mi se javite da vam organizujemo prevoz do hotela gdje su Ćirini sinovi", kaže Irena, koja je već obezbijedila karte da sa suprugom i dvoje prijatelja u srijedu dođe na Bilino polje da navija za BiH.

"Ma vi ste naši. Dolazimo u Zenicu, Ćiro nam je obećao karte. Dolazimo navijati za BiH".

Irena, hvala ti na svemu.

Utorak, 12:00, Novi Vinodolski

Irena je obećanje i ispunila. Angažovala je svog oca, koji nas je uputio do hotela Spa Resort. Izvinjavam se. To nije hotel. To je čudo. Ogroman kompleks, sa ekskluzivnim apartmanima, saunama, bazenima, terenima za mali fudbal i tenis...Zna Ćiro šta valja.

Salihović je tražio "ludo A"...U holu kolege novinari šalju medijskim kućama tekstove i slike. Reprezentativaca nema. U sobama su, spremaju se za trening. Odjednom komešanje svih pristutnih. U hol siilazi Ćiro. Onakmo, poput Napoleona, u kaputu, visoko uzdignute glave, baš kao general pred bitku. Oko njega odmah veća grupa ljudi. Nešto hrvatskih novinara, nešto navijača željnih slika. Bh. novinari se drže po strani. Ćiro svakako za nas ima poseban tretman. Pozitivan, naravno.

Potom nastaje prava ludnica. Redom iz soba silaze Pjanić, Ibišević, Salihović, Berberović... Oko njih se stvara veći broj navijača, pretežno djece željne zajedničkih slika i autograma. Posljedni silazi Džeko i oko njega, logično, najveća gužva. Ipak, reprezentativni napadač BiH strpljivo se potpisao na svaki autogram.

Potom, problem. Reprezentativci kreću na trening na stadion koji je udaljen oko pet kilometara od hotela, a ja sam bez auta. Kolega Mirza Kolar sa Kantonalne televizije mi kaže da nažalost kod njih nema mjesta u autu jer ih je petorica. Međutim, tu je Ćiro.

"Selektore, imam problem nemožemo da se prebacimo do stadiona, nema mjesta niko".

"Nije to sine problem. Idete sa nama u autobus. Ovo inače nikad ne radim, ali upadajte. Nadam se da će nam to donijeti sreću", iz Ćirinih usta u Božije uši.

Sjajna atmosfera u autobusuU autobusu sjedimo nasuprot Edina Džeke i Elvira Rahimića. Atmosfera sjajna. Napadač Wolfsburga priča na telefon, dok Rahimić gleda prema zadnjem dijelu autobusa, odakle dolazi pjesma.

Stižemo na stadion. Ispred jedine tribine na desetine navijača. Svi žele uhvatiti trenutak istorije sa Zmajevima.

Poslije treninga povratak u hotel. Laptopi se otvaraju i idu tekstovi put BiH. Nakon nešto vremena u hol ulaze Salihović i Muratović. Žele na internet i sjedaju do nas. Sejad ne može na tasturi da nađe oznaku @ (ludo a). Pokazujemo mu, pa ide na facebook. Atmosfera ležerna kao i uvijek.

Polako se u holu okupljaju i ostali reprezentativci. Počinje večera, a Ćiro pred kraj večere ustaje i drži govor reprezentativcima. Nažalost, nismo dovoljno blizu da čujemo generalovu riječ.

Bliži se povratak za Sarajevo. Reprezentacija kreće dan kasnije, ali poslovne obaveze su neizbježne. Ponovo na hrvatskoj granici zastoj. Opet slična priča.

"Svrha vašeg putovanja?", pitaće carinik.

"Reprezentacija BiH se pripremala u Novom Vinodolskom. Ja sam novinar, pratim reprezentaciju", kažem mu.

"Pa što odmah ne kažeš da si novinar. Nemoj ništa loše da pišeš o nama. Mi navijamo za vas i Ćiru! Sretno protiv Portugala i pozdravi mi izbornika", kaže veselo carinik, pružajući mi nazad pasoš.

Hoću, pozdraviću ga. Pozdraviće ga cijela nacija, ali i Evropa i svijet, samo da prođe Portugalce...