"Ruski Pele" - Nevjerovatan talenat, ekstravagantan život, sukob sa prvom damom Politbiroa i gulag

Domaćin Svjetskog prvenstva 1958. godine bila je Švedska, a na njemu je svijet upoznao po mnogima najboljeg igrača svih vremena Edsona Arantesa do Nascimenta, mnogo poznatijeg po nadimku Pele.

Tada sedamnaestogodišnji golobradi mladić je zajedno sa Vavom vodio Brazil do prve titule prvaka svijeta, a titula najboljeg strijelca pripala je još jednom legendarnom fudbaleru, Francuzu Just Fontaineu koji je postigao 13 pogodaka i njegov rekord do danas nije srušen.

No, i pored stvari koje smo naveli i koje će zauvijek ostati upisane zlatnim slovima u fudbalskoj historiji, Svjetsko prvenstvo u Švedskoj ostat će upamćeno i po tome što na njemu nije učestvovao tada jedan od najboljih svjetskih igrača, Eduard Streltsov.

Napadač tadašnjeg SSSR-a, rođen je 1937. godine u Perovu, istočnom okrugu Moskve. Otac Anatoly bio je sovjetski obavještajac, koji se nije vratio kući nakon Drugog svjetskog rata, odnosno odlučio je napustiti porodicu i započeti novi život u Kijevu.

Majka Sofija je radila u tvornici, imala je skromna primanja, pa je Eduardo zapravo imao teško djetinjstvo koje je obilježilo igranje fudbala i praćenje omiljenog kluba moskovskog Spartaka.

Tvornica u kojoj je radila njegova majka imala je amatersku ekipu čiji treneri su prepoznali Eduardov talenat i sa 13 godina je upisao svoj prvi nastup. Tri godine kasnije organizirana je prijateljska utakmica između tvorničke ekipe i Torpeda iz Moskve na kojoj je Streltsov impresionirao trenera Torpeda Vasilija Provornova koji ga je zapravo i doveo u profesionalni fudbal.

Debitovao je za Torpedo sa 16 godina i tada je bilo jasno da je rođena nova fudbalska zvijezda. U svojoj drugoj profesionalnoj sezoni, kada je imao 17 godina, sa 15 postignutih pogodaka je bio najbolji strijelac lige SSSR-a.

Dobre igre, bez obzira na godine, donijele su mu i reprezentativni poziv, a u debiju u pobjedi nad Švedskom (6:0) postigao je tri pogotka. I u drugom reprezentativnom nastupu protiv Indije postigao je tri pogotka, a 1956. godine je uvršten u olimpijski tim SSSR-a.

Tada su na Olimpijskim igrama za razliku od danas, nastupali najbolji igrači koje su reprezentacije imale, a najbolju utakmicu na turniru je Streltsov odigrao u polufinalu protiv Bugarske. Utakmica je otišla u produžetke, Sovjeti su imali dva igrača manje (povrede, a nije bilo zamjena) i Bugari su u 95. minuti preko Koleva stigli do prednosti.

Činilo se tada da je sovjetski san o osvajanju zlatne olimpijske medalje završen, ali Streltsov nije mislio tako. U 112. minuti je pogodio za 1:1, a četiri minuta kasnije je asistitrao Tatušinu za pobjedu SSSR-a.

No, i pored fenomenalne partije u polufinalu, selektor SSSR-a ga nije uvrstio u tim za finalni meč protiv Jugoslavije koji su Sovjeti dobili 1:0, pa je Streltsov ostao bez zlatne medalje (medalje su dobili samo oni koji su igrali finalni meč).

Nikita Simonyan, koji je zauzeo njegovo mjesto u timu, mu je nakon utakmice ponudio svoju medalju, no Eduard je kratko odgovorio: "Hvala Nikita, no ne mogu je uzeti. Osvojit ću još mnogo medalja i trofeja".

I tadašnji fudbalski kroničari su bili uvjereni da će tako biti. Eduard je bio klasa kakva se rijetko viđa i ljubitelji fudbala su s mnogo nestrpljenja očekivali Svjetsko prvenstvo 1958. u Švedskoj. SSSR sa Streltsovim u vrhu napada je bio najveći favorit za osvajanje naslova.

Ali, zvijezde nisu bile naklonjene Streltsovu, a i danas se i nakon otvaranja sovjetskih tajnih dosjea nije potpuno jasno šta se zapravo desilo 25. maja za Streltsova te kobne 1958. godine.

Osuđen zbog silovanja

Naime, prema dostupnim informacijama Eduard i dvojica njegovih reprezentativnih saigrača Mihail Ogonkov i Boris Tatušin i pored zabrane, su otišli na zabavu koju je organizirao sovjetski vojni časnik Eduard Karahanov.

Na zabavi je prisustvovala i izvjesna tada 20-godišnja Marina Lebedeva, koju je navodno silovao Strletsov. Dan nakon zabave je uhapšen, a iako su dokazi bili na klimavim nogama, bar su tako tvrdili učesnici događaja nakon raspada SSSR-a, Streltsov je priznao zločin i to nakon što su mu tadašnje vlasi obećale da će zadržati svoje mjesto u reprezentaciji za Svjetsko prvenstvo.

Sjajni sovjetski napadač je osuđen na 12 godina prisilnog rada u gulagu (logori za prisilni rad) i zabranjen mu je povratak u profesionalni fudbal. Razočarani su bili radnici moskovske tvornice automobila koja je bila baza Torpeda. Pripreman je marš 100.000 radnika kako bi iskazali podršku Streltsovu, no odgođen je jer je presuda izrečena prije nego li je mogao biti organizovan.

Reprezentacija SSSR-a je u međuvremenu otputovala u Švedsku na Svjetsko prvenstvo bez Streltsova, Ogonkova i Tatušina i svoj nastup je okončala u četvrtfinalu. Švedska, koju je SSSR sa Streltsovim tri godine ranije dobio 6:0, slavila je 2:0, a fudbalski svijet je zapravo ostao uskraćen za okršaj Pelea i Streltsova.

Streltsov je iz zatvora pušten nakon pet godina, odnosno 1963. godine, a kako se nije mogao profesionalno baviti fudbalom, igrao je za amatersku ekipu tvornice automobila ZiL. Utakmice ovog tima privlačile su ogromnu pažnju, a godinu i pol kasnije, Leonid Brežnjev, koji je na mjestu generalnog sekretara Komunističke partije zamijenio Nikitu Hruščova, primio je na desetine hiljada pisama u kojima se tražilo da se ukine Streltosvu zabrana bavljenja profesionalnim fudbalom.

Brežnjev je popustio, a Strletsov se vratio i to na velika vrata. U prvoj povratničkoj sezoni, iako je izgubio na brzini i agilnosti, pomogao je Torpedu da dođe do svog drugog naslova prvaka SSSR-a. U 26 utakmica je postigao 12 pogodaka i proglašen je za drugog najboljeg igrača lige.

Vratio se i u reprezentaciju, no nije dobio poziv za Evropsko prvenstvo 1968. godine. Ukupno je za SSSR odigrao 38 utakmica i pritom je postigao 25 pogodaka, a 1970. godine u dobi od 33 godine je objesio kopačke o klin. Za Torpedo je odigrao 222 ligaške utakmice i pritom je postigao 99 pogodaka.

Nakon igračke karijere radio je kao trener omladinskih selekcija Torpeda, kratko i kao šef struke prve ekipe, a umro je 1990. godine od raka grla. Njegova prva supruga Alla je kasnije tvrdila da je rak grla uzrokovala ozračena hrana koja mu je servirana u logorima.

Streltsov je 2006. godine posthumno dobio zlatnu olimpijsku medalju nakon što je politika dodjeljivanja medalja samo članovima tima u finalnoj utakmici promijenjena kako bi se svim članovima pobjedničkih ekipa omogučilo da dobiju medalju.

"Ne" prvoj dami Politbiroa ga skupo koštalo

Da li je Streltsov doista silovao Marinu Lebedevu ili se pak radilo o dobrovoljnom seksu, pitanje je oko kojeg se i danas u zemljama bivšeg SSSR-a vodi polemika.

Većina vjeruje da se radilo o montiranom procesu, a u prilog ovoj tvrdnji ide i činjenica da je Marina Lebedeva, žena koju je navodno silovao, sedam godina nakon njegove smrti, viđena kako polaže cvijeće na njegov grob. Žena koja je silovana sasvim sigurno to ne bi radila.

Strletsov je uživao u slavi, volio je žene, provod i ekstravagantan život, a njegova popularnost se nikako nije sviđala tadašnjim vladarima SSSR-a. Kroničari tadašnjeg vremena, nakon raspada SSSR-a su tvrdili da je bilo samo pitanje vremena kada će mu se nešto smjestiti, pogotovo jer se zavadio sa prvom ženom u Politbirou Ekatarinom Furtsevom.

Navodno je njena kćerka Svetlana, tada 16-godišnjakinja, bila u vezi sa sjajnim fudbalerom, a na jednom balu početkom 1957. godine održanom u Kremlju, sreli su se Streltsov i Ekatarina.

Ona mu je navodno predložila da oženi njenu kćer, a sovjetski napadač, možda u tim momentima ponesen slavom joj je odgovorio: "Već imam zaručnicu, i neću je oženiti". Navodno je tokom noći mnogo popio i u jednom trenutku je rekao da bi radije bio obješen nego oženio takvu djevojku.

Ekatarina, koja je bila jako bliska Hruščovu, mu to očito nije zaboravila i navodno je to uz "zapadnjačko" ponašanje glavni razlog zbog kojeg je Streltsov bio na meti tadašnjih sovjetskih vlasti.

Bilo kako bilo, Streltsov je pored svega ostavio neizbrisiv trag, ne samo u sovjetskom, nego i u svjetskom fudbalu i doista je šteta što nije bio član sovjetske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Švedskoj i što na smotri najboljih svjetskih selekcija nismo gledali okršaje pravog i ruskog Pelea.