Gotove su još jedne kvalifikacije u kojima je naša reprezentacija došla vrlo blizu plasmana na veliko takmičenje, ali nije uspjela. Od tužne večeri u kojoj smo poraženi od Portugala prošlo je šest dana i došlo je vrijeme da se hladne glave sumiraju rezultati.
Baviti se kritikom u društvu koje teško pravi razliku između privatnog i javnog jako je nezahvalno, ali svi mi kada se odlučimo baviti ovim poslom moramo biti spremni na to, da će uvijek biti ljudi koji će pohvaliti naš rad i trud, ali i onih koji će pljuvati po nama.
Nacija je u transu. Bila je i prije dvije godine, ali u drugom smislu. Tada smo svi bili u transu izazvanom borbom protiv kriminala u našem Nogometnom savezu, a onda su nam isti ljudi zbog kojih smo provodili dane na protestima u Ferhadiji doveli na čelo reprezentacija Ćiru Blaževića i zamazili nam oči, pa smo preko noći zaboravili sav njihov kriminal.
Danas kada su završene još jedne kvalifikacije možemo pričati o uspjehu ili neuspjehu našeg nacionalnog tima, o prednostima i nedostacima, atmosferi, propustima u organizaciji i svemu ostalom.
Je li plasman u baraž uspjeh?
Ako pogledamo rezultate naše reprezentacije u ovom ciklusu i usporedimo ih s nekim iz prethodnih ciklusa dolazimo do vrlo jasnog zaključka: nismo uspjeli. Plasman u baraž nije uspjeh. U ovom kvalifikacijskom ciklusu mi smo osvojili drugo mjesto u grupi i plasirali se u baraž u kojem nas je Portugal eliminisao.
Drugo mjesto osvojila je Norveška koja kao najlošija drugoplasirana nije otišla ni u baraž. Danas kada uporedimo nas i Norvešku dolazimo do zaključka da njihov rezultat nije ništa manje vrijedan od našeg, pa i oni su bili drugi i neće na SP. Jedina razlika je u tome što su to oni saznali mjesec dana prije nas.
Zašto nasjedamo na priče da nismo bili nikad bliže plasmanu na neko veliko takmičenje. To ne samo da nije istina, to je najobičnija LAŽ. Nama je za odlazak na SP u Južnu Afriku trebalo pobijediti Portugal u dvije utakmice, dok smo prije šest godina za odlazak na EP trebali postići samo jedan gol. Da smo kojim slučajem zabili gol Danskoj u jesen 2003. godine na Koševu mi bismo išli direktno na veliko takmičenje, bez ikakvog baraža.
U ovim kvalifikacijama smo dobili Estoniju i Armeniju, te Belgiju koja više nije prvi razred evropskog nogometa, dok smo u ostalih šest utakmica poraženi čak pet puta. Jedino smo uspjeli ostati neporaženi protiv Turske u Zenici, dok smo ranijih godina znali pobijediti Tursku, Norvešku, Dansku, sa Španijom odigrati nerješeno itd.
Slaviti drugo mjesto u grupi i neodlazak na SP ravno je katastrofi. To je velika nepravda prema samim igračima, jer kako im objasniti da slavimo to što ih neće biti na SP. Hoće li Spahić, Džeko ili Misimović pomisliti da nemamo vjeru u njih ako slavimo to što nisu uspjeli?
Ćirine zasluge i promašaji
Trener svih trenera, najveći demagog i muljator, čovjek sa stotinu lica, samo su neki od nadimaka koje je Ćiro zaradio tokom svoje dugogodišnje, uspješne karijere. Najveći Ćirin uspjeh u vođenju reprezentacije je stvaranje kulta reprezentacije. Pobijeđivalo se i ranije, ali nikad se reprezentacija nije pratila s više pažnje.
Danas na utakmice i trgove gdje se gledaju utakmice dolazi mlado i staro, muško i žensko, čak i oni koji nikad ranije nisu pogledali ni jednu utakmicu našeg tima. Mediji su puni slika naših igrača, o njima se skladaju pjesme i prave reklamni spotovi. Oni danas žive životom pravih zvijezda iako smo prije imali većih imena koja su igrala u Realu, Bayernu, Barceloni, HSV-u, Monacu itd.
Ćiro je svojim vođenjem reprezentacije, a prije svega svojim imenom i lukavstvom doveo naš tim na naslovne stranice svih svjetskim medija. Cijeli region je navijao za nas, pa Split je u srijedu večer ličio na neki bosanski grad, baš kao i Hrgovićev Sinj, a to je prije svega zasluga Ćire Blaževića.
I sada dolazimo do onoga pitanja: je li Ćiro napravio uspjeh? Možda bi bolje bilo postaviti pitanje zašto je Ćiro Blažević doveden za selektora reprezentacije ? Odgovor je vrlo jednostavan. On je doveden da odvede reprezentaciju na SP. To nije učinio, što znači da nije ni napravio uspjeh.
Očekivali smo da on, kao veliki autoritet, prekine praksu igranja prijateljskih utakmica s tamo nekakvim Iranom ili Omanom, ali nije. Trebao je prekinuti praksu da u reprezentaciju menadžeri dovode svoje igrače. Izvjesni Mirnel Sadović se našao na spisku reprezentacije, pa je na treningu Ćiro zagalamio "Pa majko mila ko mi ovoga dovede...". Tome je svjedočilo stotine prisutnih.
Sljedeći ispit na kojem je Ćiro pao bila je situacija s kartonima igrača. Svaki trener mora znati koji mu igrač ima žuti karton, a to je naš smetnuo s uma. Mi smo u utakmicu s Portugalom ušli s osam igrača kojima prijeti suspenzija. Da se razumijemo oni te kartone nisu dobili uoči Portugala, nego ih nose još od Armenije.
Nakon Armenije imali smo Tursku, Estoniju i Španiju i morali smo ih očistiti. Tako to rade veliki timovi. U drugom poluvremenu utakmice u Talinu morala su bar trojica dobiti karton kako bi pauzirali protiv Španije i bili spremni za baraž.
Organizacijski propusti
Eh, to je posebna priča. Odnos saveza prema novinarima, prema igračima, navijačima, odlascima na gostovanja, smještaju u hotelima, da sve ne nabrajamo test je koji savez nije položio. Igrači nisu imali svoj mir. U hotele su dolazili razni tipovi koji su se slikali s igračima remeteći im prijeko potrebni mir pred utakmice. Ujedno su nas i brukali u prestižnom hotelu Meriott, praveći pijacu u njegovom holu, ili kolektivno urlajući psovke na račun uposlenika saveza.
Igrači nisu bili sami ni na putovanjima nego su zajedno s njima putovali razni političari, poslovni ljudi, a bilo je i ljudi koji ne znaju koliko igrača broji nogometni tim. Posebna priča je odnos saveza prema medijima. Na gostovanja su o trošku saveza odlazili novinari zaposleni u medijima čiji je dnevni tiraž oko 3.000, kao i neki iz sedmičnih ili mjesečnih listova, dok su oni koji imaju dnevno po 50.000 i više čitatelja sami plaćali putne troškove.
Ne radi se ovdje o pomoći saveza tim novinarima, nego isključivo o finansiranju puta podobnim novinarima. Isti ti novinari su na press konferencijama u trenutku kada bi neko uputio neko "nezgodno" pitanje automatski postavljali drugo pitanje Ćiri: "Selektore šta očekujete od utakmice?", na što bi Ćiro odgovorio "Jebat ćemo im majku". Nakon toga bi se salom zaorio smijeh i prethodno pitanje bi ostalo neodgovoreno, kao da nikad nije ni postavljeno.
Na sve ovo bi naša javnost gledala blagonaklono da se nije desio incident na kraju još jednog neuspješnog ciklusa. Najbolji igrač ove reprezentacije Zvjezdan Misimović nije imao mjesta da gleda utakmicu iz svečane lože, ista sudbina je zadesila i Nemanju Supića, dok je supruga Kenana Hasagića s malim dijetetom morala da se gura s navijačima.
O propustima u organizaciji moglo bi se pisati dva dana, ali moramo ostaviti još materijala i za drugi dan, jer sigurno je da će priče o javašluku i lopovluku čelnih ljudi biti još dosta govora u narednim danima. Jedini koji u svemu zaslužuju pohvale su naši igrači, koji su u ovom trenutku dali svoj maksimum i hvala im još jednom.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
