Teška životna priča
Život ga nije mazio: Nekada je bio zvijezda Jugoplastike, a danas je beskućnik u Splitu
Život je nekada zaista surov, a to je najbolje na svojoj koži osjetio Mihajlo Manović, nekoć zvijezda Jugoplastike, a danas beskućnik. Čovjek koji je preživio karcinom, sepsu, gubitak sina, prošao put od zvijezda do trnja i preko noći ostao bez svega.
Nekadašnja zvijezda KK Jugoplastika, Mihajlo Manović je danas beskućnik u Splitu.
Manović je primoran da kopa po kontejnerima i da skuplja boce kako bi zaradio tek toliko da preživi.
Ovaj rođeni Beograđanin je još 60-tih godina prošlog vijeka odlučio da se preseli u Split, ali život ga zaista nije "mazio i pazio".
Svoju dušu otvorio je u razgovoru za Mozzartsport, gdje je priznao čime se danas bavi.
"Po Splitu skupljam boce po kontejnerima. Međutim i tu ima neke simbolike.
Oglasi
Ja sam bio žuti, a to je bila boja dresa Jugoplastike, a ovdje su kontejneri žuti. Poslije velikih rezultata, ja sam zaboravljen.
Znam da ljude zaboravljaju, neke više, neke manje, ali ja sam tendenciozno zaboravljen", rekao je Manović na početku razgovoru.
Nekada je bio košarkaška zvijezda širom Jugoslavije, a sa Jugoplastikom je imao razdoblje od deset zlatnih godina - od 1967. do 1977. godine.
"Ja sam još kao 16-godišnjak iz seniora Radničkog došao u Split. Split je 13. januara 1968. godine postao Jugoplastika. Tu je bila moja košarkaška sreća.
Jugoplastika je tada zaista imala sjajne igrače. Bilježili smo odlične rezultate. Igrali smo finale Kupa sa Zadrom, bil ismo prvaci države 1971. godine, igrali smo i finale Kupa prvaka u Izraelu i mnogo toga.
Oglasi
Kruna zlatnih godina Jugoplastike desila se 1977. godine kada smo osvojili domaći Kup, prvenstvo i Kup Radivoja Koraća", rekao je Manović.
Međuti, uslijedio je njegov strmoglavi pad.
"Ja sam izbačen iz ekipe bez pravog objašnjenja. Tada sam se posvetio podizanju sina.
U građevinskom poduzeću sam imao radno mjesto vozača. Umjesto da budem trener u Jugoplastici, ja sam postao šofer. Imao sam tada stanarsko pravo na Bačvicama", rekao je Manović i osvrnuo se na ratna dešavanja i ubistvo sina:
"Kada je počeo rat, sin Jovan i ja smo otišli u Beograd. Snašao sam se nekako i 1994. godine sam postao trener prve ekipe BASK-a, a zatim i sportski direktor.
Oglasi
Primao sam plaću, živio, sin je rastao i sve se nekako poklopilo. Međutim, sve je promijenila tragedija. Sina su mi ubili 2007. godine kada je bio na pragu trideset, a ja sam tada imao 58 godina."
Legendarni košarkaš je najbolje na svojoj koži osjetio da nesreća zaista nikada ne dolazi sama.
"Teško sam se razbolio i operisao sam karcinom bubrega, žuči i crijeva. Mogao sam da umrem od sepse.
Otišao sam u penziju, majka je preminula, sestra također. Na kraju sam ostao sam, bez ičega i donio sam odluku da se vratim u Split.
To se desilo prije četiri godine. Ja sam još 60-tih godina prošlog stoljeća izabrao da budem Splićanin i ovaj grad mi je donio najviše radosti.
Danas sam beskućnik, primam pomoć koja nije odovljna za život, ali sam zadovoljan čovjek.
Skupljam plastične boce, imam prijatelje, imam šta za pojesti, a za smještaj se snalazim", rekao je Manović.
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
