Od čarobne noći na Wembleyju do najveće tuge: "Kupam se u buretu, živim od bijedne penzije"

Miroslav Živković, nekadašnji talent Novog Sada, proživljava prave muke dok živi sa suprugom od penzije koja iznosi oko 13 eura i njene skromne plaće.

"Živim od sramotne penzije od 15.000 dinara (oko 130 eura). Supruga radi, a mi preživljavamo od njene plaće i moje penzije", rekao je Živković u emotivnom razgovoru za Radio Beograd.

"Živimo u Irigu, nedaleko od Novog Sada, u teškim uslovima, kuća nije završena, nema ni kupaonice ni tuša. Kuća je nedovršena, zidana ciglom, ali ništa nije ožbukano... Krali su nam stvari koje su nam ljudi poklanjali. Živimo praktički u bačvi", priznao je Živković.

Rođen 1970. u Beogradu, Živković se s porodicom već iduće godine preselio u Novi Sad, gdje je započeo fudbalski put u omladinskim selekcijama Vojvodine.

Bio je dio kadetske reprezentacije Jugoslavije koja je 1985. godine igrala na kultnom londonskom Wembleyju.

"Igrali smo pred 100.000 ljudi, u predigri finala FA Kupa između Manchester Uniteda i Evertona – prisjetio se. "Bio sam proglašen najboljim igračem utakmice. Bobby Charlton mi je prišao i rekao da sam genijalan talent. To su trenuci koji se ne zaboravljaju."

Priznaje da noć prije utakmice nije oka sklopio.

"Za sve te godine nastupa za pionirske i omladinske reprezentacije, izdvojio bih najspektakularniji poziv da 1985. odigram na Wembleyju za kadetsku reprezentaciju Jugoslavije. Živio sam za tu utakmicu 24 sata, danima i noćima nisam spavao. U toj ekipi je igrao Jugović, koji je najdalje otišao od svih, bio je tu i Vladan Lukić, Marin Lalić je bio iz Hajduka, nas trojica – četvorica smo nosili taj tim.

Bili smo smješteni 100 metara od stadiona, cijelu noć nisam spavao, gledao sam u stadion i sanjao taj dan. Da ste me pitali pred početak utakmice da li ću biti najbolji ili loš, mogao sam da vam kažem u sekundi, takvu intuiciju imam, osjetio sam se genijalno, bio sam vedrog duha i nije bilo čudno što sam proglašen za najboljeg fudbalera.

Zadivio sam Wembley da mi je cijeli stadion zviždao da bi me omeli. Za 15 minuta smo poveli 2:0, a oba gola sam ja namjestio. U prvom pasu sam odigrao Lukiću, a potom sam i Predragu Katiću, obojica su igrali za Zvezdu. Razbili smo Engleze, Wembley je zanijemio, cijelu utakmicu su ćutali, a pred kraj utakmice počeli su da viču ‘Ole’ kad su videli koliko sam dominirao".

Početkom rata napustio je Srbiju, završio u Grčkoj, drugoligašu Nausi, a onda se i razbolio.

"Preforsirao sam se treninzima i saunama. Odjednom sam počeo gubiti snagu, dobivati na težini, kosa mi je opadala, nisam mogao disati. Počeo sam osjećati da umirem", kazao je.

"Iz cijele te priče po Srbiji i Grčkoj, nemogućnosti i neznanja da pronađu pravi uzrok moje bolesti, a sve gore i gore mi je, završavam u Americi, na jedvite jade sam sakupio 12.000 dolara i otišao kod tada poznatog Rajka Medenice, koji je bio okarakterisan kao čovjek koji je imao neke genijalnosti u sebi, ali je liječio čudnim metodama. I zbog toga sam imao još teži način da sakupim novac, a samo mi je on obećao da će mi pomoći. I odem u njihovu čuvenu bolnicu u Južnu Karolinu i nađu mi da bolujem od porfirije, metaboličkog poremećaja i da mi je zaista život ugrožen".

Pojasnio je i čemu ga je naučila bolest.

"Da ne vjerujem u ljude, da ne volim ljude, koje inače volim. Žao mi je zbog toga, ali moja situacija gledajući smrti u oči me dovodi do toga, milion ljudi me je izdalo, prijatelja, lažnih prijatelja, svima koji se tobože predstavljaju kao prijatelji, a kad treba nigdje ih nema.

Niko da mi kupi taj lijek somatostatin u Americi, koji je deficitaran a to je injekcija koju moram da koristim, bez nje padam u delirijume, kome, u nesvijest, to je jako ružna slika, bio sam zabrinut i kada sam došao sa vama da pričam htio sam da vam kažem da prekinete snimanje, jer vidjet ćete i sami koliko su to ružne stvari kad mi se desi napad. Dobijem nagone za povraćanjem, padam…"