Odbio da bude dio puke statistike, ostao i postao junak makar tamo gdje najviše boravi - na tribini

Obayda je poznat kao strastveni navijač lokalnog tima po imenu Al-Ahli. Godinama unazad odlazio je na sve moguće utakmice, ali jednom je prilikom kao predstavnik navijačke grupe doživio nesreću. U užasnom incidentu mu je u ruci eksplodirao neispravan vatromet, zbog čega je teško povrijeđen i morao je na operaciju.

Obayda više ne može da obavlja funkcije koje je ranije obavljao jer je izgubio potpunu kontrolu nad rukama i prstima. Uglavnom je radio na vjenčanjima, točio prisutnim gostima kafu i sok, ali ni tako jednostavan zadatak više ne može da obavlja. No, tračak nade postoji i dok je tako, on se ne predaje.

U Gazi je veliki broj siromašnih, posao je teško, skoro nemoguće pronaći, a i kada se pronađe onda je to mizerna zarada od koje teško može da se živi, pa se Obayda nakon buđenja poslije operacije najprije zapitao: "Šta sada? Kako da radim? Od čega da živim?". Te misli ubrzo su nestale.

Njegova sudbina nije filmska, tužna je i realna, ali nastavlja da živi, da se bori. Mnogi mladi zbog loše političke i ekonomske situacije bježe iz Gaze, ali Obayda je ostao. Nije išao za boljim životom kao ostali, on je budućnost vidio u Palestini, kakva god bila.

U okruženju koje je sve samo ne normalno, u zemlji gdje je stopa nezaposlenosti čak 39,5 posto, sa zdravstvenim hendikepom, bez konkretnog posla i novca, u iščekivanju novih eksplozija, Obayda nastavlja da se nada boljem sutra. Suočio se sa najvećim životnim preprekama lice u lice, vodi borbu i odbija da postane dio samo puke statistike i još jedan od onih koji su spakovali kofere, pobjegli i tako na lakši način obezbijedili svoju egzistenciju i sigurniju budućnost.

Biti živ u Gazi je sam po sebi izazovan čin. U tom dijelu svijeta je opstanak veliko pitanje, ali prevladati sve prepreke, raditi i inzistirati na životu sa strašću, nadama i težnjama čin je velike hrabrosti i ne može to svako.

Obayda svakog jutra ustane nasmijan kao da je na nekoj od sunčanih plaža na Floridi ili u nekom luksuznom apartmanu u srcu Švicarske, pa izađe na ulicu, postavi svoj mali štand i popravlja obuću.

Možda ništa neće biti kao prije, neće moći da bude "potpuni" navijač svog lokalnog tima, ali u njegovom okruženju gledaju ga kao istinskog heroja koji je odbio podići bijelu zastavu i koji je shvatio da ako ode negdje drugdje, za njega sreće neće biti. Imat će možda platu, normalne životne uslove i sigurnu budućnost, ali uznutra će uvijek osjećati prazninu...