Jedna od zvijezda nadolazećeg filma
Siromašnu šampionku otac tukao sjekirom, godinama kasnije mu je izgovorila samo dvije riječi
Paraolimpijska šampionka boluje od neuroborelioze zglobova i mozga, kvadriplegije i endometrioze, a kao dijete je bila žrtva okrutnog nasilja. Otac ju je tukao dok nije pala u nesvijest, a jednom prilikom joj je sjekiru zabio u koljeno. Bio je to njegov pokušaj da joj uništi snove i da je spriječi da postane atletičarka.
Poljakinja Roza Kozakowska je 2012. godine postala paraolimpijska prvakinja u bacanju palice i viceprvakinja u bacanju kugle.
Priča o Rozi prikazana je u filmu "Šampioni". Njena priča je posebno dirljiva. Otac koji ju je tukao proveo je samo godinu i osam mjeseci u zatvoru, a pušten je kada je ona imala 16 godina. Danas ima 35.
Otac ju je stalno tukao, a između ostalog i jednom prilikom sjekiru zabio u koljeno.
"Znaš što, stvarno zahvaljujem Bogu što mi je dopustio da sve ovo iskusim, jer me je to oblikovalo u osobu kakva jesam. Kad sam bila mala, kada su me pitali ko želim biti, odgovorila sam bih voljela biti dobra osoba.
Oglasi
Noseći poruku, ali i uslužni, topli, osjećajni, puni energije za ostvarenje snova i davanje ljudima vjere da je to moguće. Mislim da mi sport omogućuje da sve to postignem. Da mi je dao priliku da pokažem svoju priču i možda inspiriram. Ono što najviše pokušavam pokazati jest da se nikada ne smije odustati unatoč svemu, da se mora proći kroz mnogo toga da bi se pobijedilo. I ne radi se samo o osvajanju medalje, već o pobjedi u životu", poručila je Roza
I nakon svega što joj je uradio, oprostila je ocu. "Opraštam ti", rekla mu je, mada je duboko u sebi znala da bi taj čovjek trebao da pati.
"Reći ću ovo: Ja sam kršćanin. Ne zamjeram, jer je ovo najgori zatvor za ljudsko biće. Nema ništa tužnije. Zato imam kontakt s ocem. Moja porrodica nije bogata, zapravo, vrlo siromašna. I kao ta jadna djevojka koju još uvijek imam u sebi, a istovremeno i žena kakva sam sada, pokušavam uzdržavati svoju porodicu.
Pomažem joj barem dva puta godišnje – za Božić i Uskrs im pravim pakete, koliko si mogu priuštiti. I posjećujem ih. Nosimo im nešto odjeće, sredstava za čišćenje, nešto za jelo. Neke stvari kupim, neke skupljam od ljudi, prihvaćam odjeću koja nekome više ne treba, a još je u dobrom stanju.
Voljela bih da ih i moja braća imaju, barem kao radnu odjeću. Oni si stvarno ne mogu priuštiti gotovo ništa. Također zbog njihovih ovisnosti. Ali ovo je moja porodica, a ne možeš birati porodicu i moraš pomoći ako možeš. Za mene je važno da im blagdani izgledaju nekako ovako, da barem tada imaju osmijehe na licima, da mogu sjesti za stol i pojesti neka tradicionalna blagdanska jela, da osjete okus blagdana".
"Moj skrbnik mi uvijek pomaže. S njim u blizini, lakše mi je pozdraviti oca, rukovati se s njim ili ga čak zagrliti. Duboko u sebi još uvijek imam naznaku tjeskobe da bi se moglo dogoditi nešto loše. Ali prije svega, imam veliko povjerenje u Boga.
Njegova poruka je da vrijedi dati drugoj osobi priliku. Oprosti, jer možda ovaj čovjek nije mogao drugačije. Jer ga možda niko tome nije naučio. Kao odrasla žena, pokušavam razumjeti njegove postupke. Možda ga niko nije naučio ljubavi kad je bio dijete. Uopće ne opravdavam ono što je učinio. Ali vjerujem da se ništa na ovoj zemlji ne događa bez razloga. Uvijek postoji nešto za nešto. Da bismo mogli postati bolji, da bismo mogli biti bliže Bogu".
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora/ica, a ne nužno i stavove portala SportSport.ba te portal ne može i neće odgovarati za sadržaj tih kometara. Komentari koji sadrže vrijeđanja, psovanja i vulgaran riječnik mogu biti uklonjeni bez najave i objašnjenja, ali to ne obavezuje SportSport.ba da obriše sve komentare koji krše pravila. Čitanjem prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim uvjerenjima.
