Gdje je nestalo "važno je učestvovati"?

Rekordi danas padaju brže nego su i postavljeni. Zatrpani smo “živim” i “ekskluzivnim” prenosima u kojima Đoković, Serena, Bolt i drugi svakodnevno ostvaruju “nestvarne” rezultate. Superiorni, lijepi, mladi, neustrašivi, sportaši su definitivno superheroji našeg vremena i uveliko su po svojoj popularnosti pretekli čak i nedodirljive hollywoodske zvijezde, poznate modele ili pjevačice.  Zaneseno promatramo mlade, jako mlade ljude kako preskaču još jedan metar više, dodaju još jednu pobjedu na svom kontu, u posljednim sekundama postižu poen sa pola terena. Samouvjerene i prekrasne pojave djevojaka i mladića postaju simbol za postignuće koje prije njih niko nije postigao, mjesto gdje prije njih niko nije bio. Olimp je davno prevaziđen, granice su sada zvjezdane.

Ova savremena božanstva prati čitava armija komercijalnih sponzora, proizvođača luksuznih brandova i fanova koji ih skoro na granici dobrog ukusa prate, podržavaju identifikujući sa svojim idolima. Vrhunski sportisti, su zahvaljujući svojim postignućima, nedodirljivi. Sve što urade i mimo borilišta, sve što kažu pa čak i ako nije baš za pohvalu postaje prvorazredna vijest koju svaki medij koji imalo drži do sebe prenosi gotovo momentalno. Jednostavno ništa im ne može naškoditi dok god od njih dobijamo dnevnu dozu “prvorazrednog” i “nemogućeg”. Ili skoro ništa.

Prosječnom smrtniku skoro je nemoguće zamisliti koliko treninga, snage, odricanja i mnogo sreće treba za jedan vrhunski poen ili najviše postolje. Prosječnom sponzoru nemoguće je i zamisliti izostanak tog poena ili trofeja. Jednostavno pobjeda je postala apsolutni imperativ. Važno je učestvovati izreka iz jednog očito prevaziđenog vremena danas je postao izgovor za gubitnike.

Pomaknimo se malo u stranu iz kože onog samozadovoljnog grijača fotelje, među koje spada i autor ovih redova, koji guta sportske sadržaje i svakoga dana svjedoči do tada neviđenom. Pogledajmo lica tih superljudi koja gledamo već deceniju smatrajući da se tek sada u najboljim godinama. Ispod naslaga sportske šminke, različitih filtera na kamerama i muzičkih fanfare koje ih prate, kriju se mladi ljudi koji su prvenstveno postali šampioni u preskakanju čitavih faza vlastitog života. Majstori u podizanju preteškog tereta očekivanja koje im gledaoci postavljaju lakše nego im treba da otvore naredno pivo ili omiljeni slatkiš dok čekaju sportsko čudo na tv ekranu.

Priča o dopingu stara je koliko i takmičarski sport. Priča je to o težnji da se bude najbolji bez obzira na sve. Naravno uvjek su korisnici dopinga javnosti prezentovani kao oni najnemoralniji i najpodmukliji među sportašima koji posežući za zabranjenom čarolijom preziru pošteni rad i trud pravih zvijezda. Međutim spisak “nepodobnih” koji su “zalutali” u sport prilično zbunjuje: Maradona, Marion Jones, Martina Higins, Ben Johnson, pa sve do Leancea Armstronga jednog od najvećih koje je biciklizam ali i sport ikada dao. Ovaj spisak očito sadrži imena onih koji su u momentu afere bili neprikosnoveni u svojim disciplinama. Teniseri Andre Agassi i John Mcnroe nakon završetka karijera su priznali da su koristili  nedozvoljena sredstva ali nikada nisu bili uhvaćeni.

Jasno je da na vrhunske sportiste ne bi trebalo gledati kao na neupućene kojima se doping eto slučajno desio. Ljudi su komentarisali da im eto nije bila dovoljna sva slava i bogatsvo koje ide uz nju pa su “nezahvalno” posegnuli sa prljavim tvarima. Isti ti ljudi zaboravljali su da ta slava nije pala sa neba. 

Neprekidna trka do nemogućeg dovela je superheroje našeg vremena da u želji da ispune očekivanja medija, navijača i sponzora zaista potrče brže od “magične” granice ili postignu više od “mogućeg” broja poena. Svjedočili smo njihovim rezultatima i ništa nam nije bilo sporno. "Ma znao sam ja da ona to može”, govorili smo gledajući repeticiju u kojoj ruska plavokosa boginja Sharapova bespovratno šalje lopticu na samu liniju zaključujući još jedan sjajan meč.

Danas dok nam se ta ista Sharapova zbunjeno i uplakano izvinjava, zbog doping afere u kojoj se našla, više je ne gladamo kao superženu i ikonu sporta već  kao običnu djevojku, a običnima se, valjda je normalno, ponekada desi da slažu ili prevare. Fanovi i sponzori polako joj okreću leđa, “razočarani” i “iznenađeni” nakon godina vrlo unosne saradnje, okrećući se pravim sportskim herojima,  onima koji će možda tek kada završe karijeru priznati da su i oni eto, malo, ponekad…

Doping je loš i jako opasan u to nema sumnje, ali razmislimo u kojoj smo mjeri mi kao konzumenti sporta, mediji ili sponzori jednostavno postali ovisnici u uživanju u nadljudskim a ne “samo” ljudskim naporima.