Na minutu šutnje čekala dugih 49 godina: "Krv je curila niz stepenice..."

Minhenski masakr dogodio se 5. septembra 1972. godine. Bio je to 11. dan Olimpijskih igara. Tada je teroristička organizacija pod nazivom Crni rujan u Olimpijskom selu zarobila 11 izraelskih sportista i trenera za taoce. U prva dva sata akcije ginu dvojica sportista.

Crni rujan je operaciju nazvao "Ikrit i Biram" po dva kršćanska palestinska sela čiji su stanovnici pobijeni ili protjerani od stane Haganaha 1948. godine. Njemačke vlasti pokušavaju kasnije bezuspješno osloboditi ostale taoce i tokom te operacije svih devet taoca gine kao i pet terorista i jedan policajac. Sveukupno u Minhenu i na aerodormu Fürstenfeldbruck poginulo je 17 osoba. U osvetničkim akcijama koje su Izraelci poduzeli na osobe koje su bile povezane s masakrom gine još nekoliko osoba od kojih su bar dvije bile nevine.

Ankie Spitzer je ostala bez muža Andrea, selektora izraelske reprezentacije u mačevanju. Ona je ušla u stan u kojem se dogodio zločin i i kako se približavala vratima, vidjela je krv kako curi niz stepenice. Njen suprug je ležao mrtav, a u drugim vratima bio je mrtav Yossf Romano, dizač utega, koji je, poput Andrea, izrešetan i ostale su samo rupe u zidovima od metaka.

Ankie je tada pokupila sve stvari od svog supruga, uzela i sat s ormarića koji je, prema njenim riječima, još uvijek bio ispravan. Ona je o ovom užasu govorila godinama kasnije čelnicima Međunarodnog olimpijskog komiteta. Išla je na Igre u Montreal, Moskvu, Barcelonu, London, Rio...

Pokazala je šokantne fotografije masakra kako bi ih uvjerila da bi minuta šutnje tokom bučne ceremonije otvaranja bila primjerena da se oda počast jedanaest članova izraelskog olimpijskog tima koje su ubili teroristi Crnog rujna na Olimpijskim igrama u Minhenu. Zajedno s Ilanom Romano, udovicom Yossefa Romana, prisustovala je svim Igrama od 1972., osim Sidneja 2000. samo da podsjeti na ubijene sportiste i da zatraži njihovo obilježavanje.

Tražile su minutu šutnje za stradale, ali iz MOK-a bi uglavnom stizao negativan odgovor. "To je nemoguće, naše ruke su vezane", govorili bi predsjednici MOK-a.

"Našim muževima su ruke bile vezane, a vi ste obične kukavice",govorile su utučune supruge stradalih Izraelaca.

I tek 49 godina kasnije, dobile su ono što su od početka tražile.

"Kad smo dobili poziv Thomasa Bacha na svečano otvorenje u Tokiju, pomislila sam: 'Budući da nas poziva na drugi kraj svijeta za vrijeme pandemije, mislim da će nešto poduzeti'. Međutim, nisam znala tačno šta. Tek neposredno prije otvorenja doznali smo da će nam se najvažnija želja ispuniti. Ne mogu ni reći što sam osjećala", ispričala je ranije je Ankie Spitzer u intervjuu za Daily Mail.

Svjetla na tokijskom stadionu bila su prigušena, ostala su samo bijela i plava.

"Mi, olimpijska zajednica, također se sjećamo onih među nama koji su nas nažalost napustili. Posebno onih koji su izgubili živote tokom Igara. Jedna grupa je još uvijek prisutna u svim našim sjećanjima i predstavlja sve one koje smo izgubili: to su članovi izraelske delegacije na Olimpijskim igrama u Minhenu 1972.", bila je poruka organizatora.

"Na ovo smo čekali 49 godina. Vidjeli smo kako svi ljudi ustaju. Japanski car, predsjednik Francuske, svi. Nisam od onih koji plaču, ali tada nisam mogla prestati plakati. Bila sam izvan sebe, nisam mogla vjerovati. Razmišljala sam o svom mužu. 'Andre, trebalo mi je 49 dugih godina, 49 krvavih godina, ali slušaj - to je za tebe, imaš to. Dugujem to tebi i tvojim saigračima. MOK te ne bi trebao zaboraviti i ignorirati tvoju smrt'. Bio je to vrlo važan trenutak. Bilo mi je drago što sam uspjela, što sam to dočekala, što se to dogodilo za mog života, što moja djeca ne moraju sudjelovati u ovoj borbi, što neće trošiti energiju na to i neće se boriti s ovim bolom. Željela sam ih zaštititi od ovoga", ispričala je Ankie.

Samo Ankie Spitzer zna koliko puta su je odbili prije nego što je njen zahtjev stigao do Olimpijskog stadiona u Tokiju. U Montrealu su četiri godine nakon tragedije vlasti MOO-a odbile jer su arapske države prijetile bojkotom. U Barceloni 1992. čula je da to uvodi politiku u sport. Nakon četrdeset godina, na Olimpijskim igrama u Londonu, aktivisti su rekli da je još prerano prisjećati se ove tragedije.

Zahtjev za minutom šutnje podržali su tada Barack Obama i princ Charles, potpisalo ih je 100.000. navijača, no MOO je to ipak odbio. Prošle su još četiri godine. Na Olimpijskim igrama u Riju Thomas Bach ponudio je kompromis. Želio je podići spomenik s imenima žrtava i organizirati minutu šutnje, ali u Olimpijskom selu, a ne na stadionu za vrijeme otvaranja. Anike je odbila.

S Bachom je razgovarala još jednom prije pandemije.

"Primio me u sjedištu MOO-a u Lausanni. Rekla sam: 'Molim vas, dogovorite ovo u Tokiju, sada sam stara i ne želim ovu borbu ostaviti svojoj djeci. Oni su cijeli život živjeli u sjeni Olimpijskih igara, a mene su gubili svake četiri godine jer putovala sam od zemlje do zemlje kako bih pokucala na svaka vrata. Ne želim im ostaviti ovaj nedovršen posao'. Zahvalna sam Bachu. Ova minuta šutnje njegova je zasluga. Ostali predsjednici MOO-a u Londonu, Atini, Pekingu i Barceloni bili su ravnodušni. Htjeli su izbrisati smrt jedanaest članova svoje olimpijske porodice", rekla je Ankie Spitzer za Daily Mail.

Iako je postigla svoj cilj, potresna sjećanja na ljeto 1972. ne prestaju joj se vraćati. I pomisao da se smrt njenog supruga mogla izbjeći. Andre je na Olimpijske igre stigao kasno jer je u bolnici čuvao jednogodišnju kćer. Imala je kašalj, ništa ozbiljno, ali on je želio biti s njom. Rastanak je bio težak, nisu se trebali vidjeti nekoliko dana. Anike je dojurila, a Andre je i dalje grlio. Propustio je voz za Eindhoven. Odvezao se pred njenim očima. Vratio se do auta, a Anike se što je brže moguće odvezla do sljedeće stanice. Prestigla je voz i Andre je bez pozdrava istrčao iz auta. Već se javio iz Olimpijskog sela. Zahvalio se na ekspresnom prijevozu, šalio se, pitao kako djevojčica. Do terorističkog napada ostala su četiri sata.

Trebale su to biti igre osmijeha i zabave. Velika zabava u Minhenu, koja će pratiti sramotne igre koje je 1936. u Berlinu organizirao Adolf Hitler. Izraelci su se pitali da li uopće sudjelovati u njima. Prošlo je tek 27 godina od završetka rata, rane još nisu zacijelile, a Nijemci su već pozivali ljude na Olimpijske igre u grad 16 km od Dachaua, gdje je osnovan prvi koncentracijski logor. Izraelci su izašli kako bi simbolično pokazali da je nacistički plan uništenja židovskog naroda propao. Neke od porodica sportaša također su bile zabrinute što toliko Arapa živi u Minhenu. Situacija je bila napeta, ali Nijemci su uvjeravali da će organizirati igre bez agresije i nasilja.

Mnogi istraživači bombardiranja smatraju da su s tom ljubaznošću i gostoljubivošću definitivno pretjerali. Sportsko selo nije bilo dobro osigurano, zaštitari nisu imali oružje, nije bilo kontrole na vratima, u gradu je bilo malo policajaca, jer su organizatori naglašavali da su Igre vrijeme mira. Učinili su sve da se ovaj događaj razlikuje od onoga koji je organizirao Hitler. Istina je da je nekoliko mjeseci prije Olimpijskih igara 1972. Georg Sieber, policijski psiholog, napisao izvješće o "26 potencijalnih kriza" i u tačci 21 upozorio da je napad na izraelske predstavnike moguć, ali nije shvaćen ozbiljno.

Bilo je 4:30 kada je osam članova Crnog rujna u trenirkama, noseći platnene torbe sa skrivenim kalašnjikovima, pištoljima i granatama, preskočilo dvometarsku ogradu na seosko imanje. Pomogli su im američki sportisti koji su se vratili s natjecanja i teroriste smatrali jednako zabavnim kolegama.
Niko se nije zabrinuo što su preskakali ogradu, jer su to sportisti često činili. Nisu htjeli noću obići cijelo područje da bi ušli kroz kapiju. To su bile Igre mira, Nijemci su izbjegavali osobne iskaznice. U svakom slučaju, teroristi su tačno znali gdje trebaju provaliti u selo kako bi napad bio uspješan, jer su njih trojica mjesecima radila na terenu: dvojica na travnjacima, a jedan u kuhinji. Svi su smatrani potpuno “germaniziranim”.

Izraelci nisu ni zatvorili vrata na stubištu preko noći, pa su teroristi ušli po pozivu. Sudac Josef Gutfreud ih je čuo, vidio puške i počeo vrištati ostalima da bježe. Moshe Weinberg, trener, pokušao je blokirati vrata. Ustrijeljen je nekoliko puta, preminuo je na mjestu, a bombaši su njegovo tijelo bacili pred zgradu kako bi svijetu pokazali svoju odlučnost. Josef Romano, dizač utega, također se borio protiv Palestinaca. Pokušao je oteti oružje od kojeg je preminuo. Iskrvario je pred svojim kolegama koji su uzeti kao taoci. Teroristi su od izraelske vlade zahtijevali oslobađanje 234 palestinska borca zatočena u zatvorima u Izraelu i dvojice terorista zatočenih u Njemačkoj. Golda Meir, izraelska premijerka, izjavila je da, ako on na to pristane, nijedan Izraelac više neće biti siguran. S teroristima su pregovarali njemački policajci.

"Bio je prijenos na TV-u. Tada sam zadnji put vidjela Andrea. Govorio je njemački i nekoliko drugih jezika pa je bio glasnogovornik talaca. Teroristi su namotali zastore i odveli ga do prozora. Ruke su mu bile vezane na leđima, tukli su ga puškom, ali su ga pustili da govori. Ugurali su se natrag u sobu i navukli zavjese. To je to", prisjeća se Ankie Spitzer.

Nakon 21 sat njemačke vlasti udovoljile su zahtjevima terorista za isporukom dva helikoptera koji su trebali odletjeti ravno na aerodrom, a odatle - avionom - u Egipat. Trebali su povesti taoce sa sobom, čuvati ih i s vremenom zamijeniti palestinskim zarobljenicima. Nijemci su samo naizgled opravdali očekivanja terorista. Na aerodromu su pripremali zasjedu kako bi spasili izraelske sportiste.

Nažalost, akciju su izveli katastrofalno. Nisu imali dobar plan, pravu opremu i obučene ljude. Opkolili su aerodrom s pet snajperista. Novaci koji su bili najbolji na posljednjim streljačkim ispitima uzeli su oružje.

Pucnjava je trajala dva sata, ali u to vrijeme policijski blindirani automobili ipak nisu uspjeli doći do aerodroma jer su zapeli u saobraćajnim gužvama. Međutim, teroriste je uhvatila panika. Nisu očekivali razmjenu vatre. U prvi helikopter s taocima bacili su granatu, a iz drugog helikoptera taoce su ubili rafalom iz kalašnjikova. Od osam terorista trojica su preživjela. Stavljeni su u njemački zatvor i pušteni nekoliko sedmica kasnije nakon što su drugi palestinski borci oteli Lufthansin avion i zahtijevali da se putnici zamijene bombašima.

Ankie Spitzer pod svaku je cijenu željela rekreirati posljednje sate Andreova života: saznati šta mu se dogodilo, kako je umro, u kojem trenutku. Ta pitanja nosila je decenijama jer su Nijemci tvrdili da nemaju dokumente koji bi objasnili šta se tačno dogodilo u olimpijskom selu i na aerodromu. Tek 1992. godine Anike je nazvao njena dvokat. Nijemci su objavili 4000 dokumenata. Među njima je bilo i fotografija.

"Ako nemamo liječnika sa sobom, neću vam ih pokazati", upozorio ju je advokat. "Samo ih sve stavi na stol. Oni definitivno nisu tako tragični kako sam zamišljala 20 godina", odgovorila mu Ankie.

"Bila je subota ujutro. Još uvijek ga se sjećam. Tada sam shvatila kroz šta je moj muž prošao i šta mu se dogodilo. Kasnije smo imali sastanak s ostalim porodicama ubijenih sportaša. 34 osobe. Rekla sam im da sam vidjela fotografije, da ih svi imaju pravo vidjeti, ali svima savjetujem da bolje pamte svoje očeve i muževe kakvi su bili kad su bili živi. Niko ih nije htio vidjeti. Ovo su bile sudske fotografije. Tijela u odjeći, bez odjeće, bez kože...", rekla je Anike, a potom britanskom novinaru rekla da više nema snage da daje intervju i na tome je ostalo.

Tek 2021., u dalekom Tokiju, osjetila je da je zatvorila slučaj. Ali svejedno će ići na Olimpijske igre u Pariz 2024.

"Zato što stvarno vjerujem u olimpijske ideale: da je to praznik sporta, vrijeme povezivanja ljudi, vrijeme bez diskriminacije i bez politike. U Parizu ću konačno moći uživati u ljepoti sporta. Ta jedna minuta šutnje promijenila je sve. Ona je bila jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu. Gledala sam sve ljude koji su tamo stajali... Vidite, konačno, nakon skoro pedeset godina, opet se smiješim kada pričam o igrama", zaključila je supruga tragično ubijenog Izraelca.