Slađana Topić: Bila bi mi velika čast da zaigram za reprezentaciju BiH · Intervju

Naše djevojke će nakon 12 godina ponovo biti dio evropske rukomete scene, a trebale bi igrati kvalifikacije za EP 2022. godine.

U narednim danima ćemo saznati i ime selektora, a uveliko se priča i o djevojkama koje bi mogle obući dres Bosne i Hercegovine. Dosta naših djevojaka igra u inostrastvu u vodećim ligama Evrope.

Više od decenije sjajne partije u Španiji i Francuskoj pruža Slađana Topić. Pomenuta rukometašica je provela deset godina u Francuskoj, gdje je bila kapiten Celles-surBelle. Trenutno je u Španiji u ekipi Lanzarote Puerto del Carmen, koja se takmiči u španskoj eliti.

Slađana iza sebe ima veliko iskustvo, ostavila je dubok trag i u PLBiH, a sigurno da bi svojim iskustvom i znanjem bila od velike pomoći mlađim djevojkama u našim reprezentativnim akcijama.

Kontkatirali smo Slađanu, koja je za sportsport.ba dala zanimljiv intervju, naravno dotakli smo se i reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Za početak Slađo, kako je u Španiji, kakva je liga, uslovi? Da malo približimo našim čitaocima?

- Ženski rukomet u Španiji je krajem 2010. godine (kad sam nosila dres Rocasa Gran Canaria) doživio veliku ekonomsku krizu kad su skoro sve strankinje napustilie klubove u potragu za boljim sutra. Tada su se španski klubovi oslonili na mlađe kategorije i rad sa domaćim kadrom i mnogo klubova je bankrotiralo. Danas, malo po malo počinju da se vraćaju na evropsku scenu i mnogo se više ulaže negp prethodnih godina. U Španiji se igra brz rukomet, mnogo se trči, ekipe su taktički i tehnički veoma dobro potkovane. Mogli ste da vidite prošli vikend Rocasu Gran Canaria protiv HRK Grude u EHF European Cupu i to je ekipa koja će ove godine biti sigurno u TOP 5 u Španiji

Dugo ste igrali u Francuskoj. Svjedoci smo da Metz i Brest dominiraju godinama i da igraju ozbiljne uloge u Ligi prvaka. Da li je Francuska liga najjača trenutno po pitanju ženskog rukometa?

- U Francuskoj je jedan ozbiljan sistem u rukometu. Metz i Brest su dva zvučna imena posljedjnih godina, ali ekipe kao Nantes ili Paris 92 su ekipe koje imaju jako dobre rezultate ove godine i Liga je dosta izjednačena. Za informaciju, Brest Bretagne Handball je club sa najvećim budžetom (svi budžeti klubova su javni) i vrti se oko sedam miliona eura, a najmanji budžet u Prvoj Ligi je oko 1 300 000. Druga ženska Liga je isto skoro dobila profesonalni status da bi mogla da se takmiči u toku pandemije. Ali, naprimjer i treći rang u Francuskoj ima klubova koji imaju budžet 500-600 hiljada eura što je za naše uslove nezamislivo i u PLBiH. Trenutno je zbog Covid situacije sve malo stalo, nema publike u salama što može biti hendike za budžet klubova, jer većina klubova osim privatnih sponzora i javnih institucija, veliki dio budžeta crpi prodajom karata za utakmice. Uglavnom, u Francuskoj je sve na jednom jako profesionalnom nivou i ako posmatramo Ligu u cjelini i njenu organizaciju, možemo slobodno reći da je danas definitivno najbolja evropska liga.

Ženska rukometna reprezentacija. Nakon 12 godina. Čekali, čekali i dočekali. Hoćemo li Slađanu Topić gledati u dresu sa najdražim grbom?  Eventualni poziv budućeg selektora?

- Iako nam se još uvijek svima čini kao da sanjamo, da, dočekali smo! BiH seniorska reprezentacija će ponovo postojati. Veliko hvala rukometnim entuzijastima gospodinu Saviću, gospodinu Grabcanovicu i svim ostalim ljudima koji su dio ove priče na svom uloženom trudu, radu i energiji da se bh. ženska reprezentacija i njene aktivnosti pomjere sa mrtve tačke. Što se mene tiče, ako budem pozvana, naravno da ću sa velikim zadovoljstvom prihvatiti tu čast. San svakog sportiste i kruna karijere je da obuče državni dres. Računajte na mene!

Pratite li dešavanja u našem ženskom rukometu? PLBiH? Kako komentarišete današnje stanje i vrijeme kad ste vi igrali na bh. parketima?

- Upravo sam prošli vikend odgledala obje utakmice HRK Gruda protiv Rocase Gran Canaria. Mlada ekipa Gruda sa puno energije i potencijala je pokazala u prvoj utakmici da može da se suprostavi i nosi sa jednom ekipom koja je već dugo godina na evropskoj sceni i koja ima puno više iskustva od njih. Ima kvaliteta, imaju jako dobru trenericu Zlatu Zubac, sve su to mlade djevojke sa kojima treba kontinuirano da se radi, da se ulaže u ženski rukomet, da se ulaže u klubove i da te djevojke vide i neku budućnost u svojoj sportskoj karijeri. I upravo, ovaj povratak reprezentacije može da bude okidač za rad sa mladima, za veće ambicije djevojaka, za ulaganje u klubove, za lakše pronalaženje sponzora… Iskreno, teško mi je da napravim neku paralelu između onog što se dešava danas i između onog što sam ja doživjela kao igračica u BiH, pogotovo jer nisam tu više od 15 godina. Pratim rezultate, pogledam neku utakmicu, čitam novosti, ali zaista ne poznajem stanje u klubovima danas ni kakvi su uslovi.

Šta smatrate tajnom uspjeha reprezentacije Hrvatske, koja je bez nekih velikih zvijezda u ženskom rukometu, stigla do bronce na EP?

- Kontinuitet. Nisu odustali ni kad su najviše kritika dobijali, ni kad su svi ruke digli od njih. To je jako bitno. Vjerovali su u sebe kad niko nije i znali su da se rad uvijek na kraju isplati . To je jedan lijep primjer na kojem možemo dosta toga da naučimo i jedna životna lekcija da nista nije nemoguće bez obzira sa kako niskog nivoa krenuli. Znate kako kažu: Što više radim, više sreće imam.

Ima li još igračica iz BiH u Španiji, koje bi mogle biti potencijalne reprezentativke?

- Znam da se Armina Isić oporavlja od povrede i da treba da zaigra za ekipu BM Morverdre. U ostalim ekipama nema bh. rukometašica.

Da li je istina kad kažu da godine nisu prepreka u rukometu?

- Dok je god srce mlado i dok smo efikasni na terenu, mislim da ne bi trebalo da se gleda u ličnu kartu haha. Ta dobna granica u profesionalnom sportu je davno pomjerena, pogotovo što su uslovi za oporavak sportista i uslovi života u klubovima podignuti na jedan viši nivo tako da sportisti mogu duže da „traju“. Uzmimo primjer golmanice Rocase, Silvie Navaro, koju ste imali prilike da vidite protiv Gruda - ona ima preko 40 godina i brani na vrhunskom nivou. Ženska reprezentacija Norveške ima skoro pola igračica koje su prešle 35 godina i golmanica Lunde ima 40 godina. Da ne bude da pričamo samo o ženama, uzmimo primjer Lazarova koji igra na vrhunskom nivou, a prešao je četvrtu deceniju. Mislim da su godine samo broj i nešto što je zaista relativno. Možemo da imamo „starog“ igrača sa 20 godina koji se jako brzo zasiti sporta (imala sam priliku u Francuskoj da sretnem takve igračice), a isto tako igračicu od 35 godina koja na svaki trening ide kao da je utakmica i “grize” parket.

U karijeri ste između ostalog nosili dres Iskre i Borca. Nažalost Iskra Bugojno nije više aktivna na seniorskom nivou, Borac se vraća u vrh bh. rukometa. Nosili ste dres i Mire iz Prijedora. S kim ste ostali u najboljim odnosima od bivših igračica, s kim se redovno čujete?

- Nosila sam dres i ŽRK Mladost Banjaluka, ORK Vrbas Banjaluka i Krajine iz Cazina. Jedna igračica je ostavila na mene jako velik trag, a to je Kragujevčanka Nataša Činč sa kojom sam dijelila svlačionicu u Bugojnu, kao i cijela ekipa Iskre sa kojom sam provela nezaboravnih pola godine. U Cazinu također smo imali super ekipu, divne ljude i predivne uspomene, a htjela bih da spomenem i Nejku Salkića, predsjednika Krajine koji nas je nedavno napustio. U suštini, u svim klubovima kroz koje sam prošla ostvarila sam lijepa prijateljstva i stalno kad sam na ljetnoj pauzi, iskoristim priliku da se vidim sa nekim bivšim saigracičama koje već odavno ne igraju rukomet.

Šta bi po Vama bio najbolji recept za žensku reprezentaciju, nakon 12 godina posta? Koliko nam treba da uhvatimo jedan priključak za evropskom sredinom?

- Kao što sam rekla za hrvatsku reprezentaciju – potreban je kontinuitet, strpljenje, razumijevanje. .. Potrebna će biti i podrška institucija, sponzora i javnosti koji moraju biti svjesni da će trebati malo vremena da bi se napravila jedna lijepa rukometna priča i ekipa koja nece kaskati za ekipama iz regiona. Kao što ste rekli, nakon 12 godina „posta“ sve mora da se krene iz početka, da se naprave zdrave baze, da se napravi projekat i da svi ljudi koji su uključeni u taj projekat gledaju u istom pravcu.Recimo da za 2-3 godine lijepog i kontinuiranog rada možemo da očekujemo i prve rezultate. Uz rad, potrebno je i vrijeme. Mislim da mnoge djevojke samo čekaju da im se ukaze šansa da se bore za državni dres i da će sigurno dati sve od sebe na terenu da državu predstave na najljepši mogući način.